Zamislite dilemu sramežljivog muškarca dok pokušava shvatiti kako ženi reći da je zainteresiran za nju, ili ženinu nevolju kada ga želi nježno iznevjeriti. U viktorijansko doba, svatko je mogao iznijeti svoje misli i želje bez izgovora. Služeći se jezikom cvijeća, mogao je prenijeti svoju želju, a ona mu je mogla reći da želi samo prijateljstvo. Ponekad se naziva floriografija, viktorijanski jezik cvijeća davao je određena značenja svakoj vrsti cvijeća, a također je često pripisivao različita značenja raznim bojama unutar svake cvjetne obitelji.
Nositelj buketa, nazvan tussie-mussie, uspio je poslati kompliciranu poruku odabirom prave kombinacije cvjetnih ili biljnih simbola. Na primjer, crvena ruža na jeziku cvijeća prenijela bi ljubavnikovu strast. U kombinaciji s bršljanom i slatkim graškom, buket bi također govorio o vjernosti i sramežljivosti nositelja. Ružičaste ruže su, s druge strane, ponekad značile samo prijateljstvo, a žuti karanfili su označavali čvrsto odbijanje.
Muškarac koji je nosio suncokrete govorio je svojoj ženi: “Obožavam te.” Poklon paukovog cvijeća rekao je: “Bježi sa mnom.” Način na koji je žena primila takav cvjetni dar također je poslao poruku. Ako je gospođa držala buket na prsima, govorila mu je, jezikom cvijeća, da su njezini osjećaji mnogo manje gorljivi. Ako ga je prinijela usnama, bile su u skladu.
Ljubav i prijateljstvo nisu bile jedine poslane poruke. Uvrede su također postale umjetnička forma s jezikom cvijeća. Jedan je muškarac mogao omalovažiti nečiju muškost darom trave, što implicira da je primatelj homoseksualac. Slanje češnjaka bi nekome reklo da je darivatelj mislio da je primatelj zlonamjeran. Narančasti ljiljan bio je rezerviran za najomraženijeg neprijatelja.
Objavljivane su knjige kako bi se opisala cvjetna simbolika, ali se nisu uvijek slagale oko značenja cvijeta, posebno narcisa kojeg neki povezuju s ponovnim rođenjem, a drugi sa smrću. U nekim floriografskim rječnicima ružičaste ruže su značile tajnu ljubav, ali u drugima prijateljstvo. U drugoj knjizi, žute ruže simboliziraju prijateljstvo, zbog čega je važno da parovi budu sigurni da komuniciraju istim skupom simbola.
Jezik cvijeća bio je na vrhuncu popularnosti tijekom viktorijanske ere, od 1837. do 1901. Neki znanstvenici kažu da jezik cvijeća potječe još dalje. Grci su koristili jedan oblik floriografije, a isto tako i Turci, a kasnije i Francuzi. Čak se i William Shakespeare u elizabetanskoj Engleskoj oslanjao na simboliku cvijeća i bilja u svojim dramama. Od njega znamo da “ružmarin znači sjećanje”.