Najbolji tretman dispraksije uvelike ovisi o dobi osobe s dijagnozom i simptomima koji se manifestiraju. Dispraksija, koja se također naziva sindromom “nespretnog djeteta”, utječe na svako dijete pojedinačno i može imati mnogo različitih aspekata. Među njima su izražena kašnjenja u razvoju grube i fine motorike, ali govor je još jedno područje na koje može utjecati. Osim toga, dispraksična djeca i odrasli imaju veću učestalost stanja poput poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) i mogu imati teške odnose s vršnjacima ili biti podložni društvenom ostrakizmu za što će im trebati pomoć i podrška.
U idealnom slučaju, liječenje dispraksije počinje u vrlo ranom djetinjstvu, s dijagnosticiranjem stanja zbog finih i velikih motoričkih kašnjenja i govornih problema koji postaju vidljivi tijekom prvih nekoliko godina života. Neka djeca ne dobiju nikakvu formalnu dijagnozu sve dok ne dođu u školu, a nekima se dijagnoza ne dijagnosticira kao djeca čak i ako imaju sve znakove stanja. Rani tretman može imati nekoliko različitih oblika, a najčešći od njih bi djelovao na tri područja istovremeno. U ranom djetinjstvu to bi moglo značiti kombinaciju fizičke, radne i logopedske terapije.
Ove terapije ne nadoknađuju u potpunosti sve nedostatke dispraksičnog djeteta, a potrebne su samo ako dijete pokazuje probleme. Na primjer, neka djeca nemaju kašnjenja u govoru i ne bi im bila potrebna govorna terapija. Procjena individualne manifestacije simptoma djeteta najbolji je način za određivanje najprikladnijeg liječenja dispraksije.
Vrlo je vjerojatno, budući da će se kašnjenje fine i grube motorike i problemi s govorom nastaviti u školskoj dobi, da će se liječenje dispraksije nastaviti i u školskim godinama. Kako bi se smanjio stres za dijete, obično se izrađuju individualizirani obrazovni planovi (IEP). Oni pomažu u promjeni školskih zahtjeva kako bi bili prijateljski raspoloženi prema djetetu s stalnim nedostacima i često nalažu kontinuirane usluge kao što je logopedska terapija. U mnogim se zemljama ove usluge pružaju besplatno u javnim školama kao dio individualiziranih obrazovnih planova.
Sklonost dispraksičnom djetetu da razvije ADHD može sugerirati druge oblike liječenja dispraksije, ako se ovo stanje manifestira. Jedna od mogućnosti je davanje lijekova za smanjenje simptoma ili ljudi mogu naizmjenično tražiti prirodne tretmane poput radikalnih promjena u prehrani. Svaki individualizirani obrazovni plan uzeo bi u obzir poteškoće s ADHD-om i mogao bi predložiti smještaj koji će ovoj djeci pomoći da se nose.
Drugo područje liječenja dispraksije moglo bi se pozabaviti psihosocijalnim poteškoćama tog stanja i njegovim učincima na odnose s vršnjacima. Psihoterapija se svakako preporuča osobama koje do odrasle dobi nisu bile dijagnosticirane jer stalni osjećaj različitosti i negativni rezultati vršnjaka i/ili učitelja mogu uzeti ogroman emocionalni danak. Djeca također mogu imati koristi od terapije, a terapija se ne bi mogla usredotočiti samo na probleme s vršnjacima, već i na pitanja poput razvijanja prijateljstva i vještina suočavanja koje bi mogle biti od velike koristi.