Općenito, svi elementi engleske fonologije imaju veze sa stvaranjem zvuka i ispravnim izgovorom engleskih riječi kako bi se prenijelo određeno značenje. Jedan od elemenata je engleska abeceda, koja je sastavni dio riječi. Abeceda se sastoji od 26 slova, od kojih su pet samoglasnici, a 21 suglasnici. U engleskom zvučnom sustavu suglasnici i samoglasnici su kategorizirani prema načinu na koji se zvukovi proizvode. Na primjer, za zvuk slova “m” se kaže da je bilabijalan – budući da koristi dvije usne za stvaranje zvuka – i također je nazalan, jer bi nosni prolaz trebao biti otvoren za stvaranje zvuka.
Drugi važan element u engleskoj fonologiji je naglasak. Naglasak određuje koje su riječi ili slogovi naglašeni. To je osobito važno u stvaranju značenja, posebice u heteronimima, riječima koje imaju isti pravopis, ali imaju različit izgovor. Na primjer, u riječi “prezent”, kada je naglašeno “pre”, riječ znači “dar”. Ako je slog “poslan” naglašen, riječ mijenja svoje značenje u “dati”.
Još jedan element engleske fonologije koji je sličan naglasku je intonacija. U ovom slučaju, riječ kao cjelina dobiva naglasak, često unutar rečenice. Razmislite o rečenici: “Volim te.” Kada se naglasi riječ “ti”, govornik ističe da voli “ti”, a ne nekog drugog. Ako je riječ “ljubav” naglašena, govornik može htjeti reći da je to emocija koju osjeća prema osobi, a ne bilo koja druga emocija.
Intonacija je također važna kada su u pitanju različite vrste rečenica. Pitalna rečenica ili upitna rečenica obično ima lagani uzlazni ton pred kraj, kao što je “Dolaziš li kući?” Usklična rečenica, s druge strane, obično ima neku vrstu eruptivne intonacije, kao u rečenici: “Tako sam sretan zbog tebe!” U ovim se primjerima može vidjeti da je intonacija važna ne samo u prenošenju značenja, već iu izražavanju emocije unutar riječi.
Engleska fonologija također ima slog kao jedan od svojih elemenata, vrlo važan jer je jedinica zvuka koja čini riječ. Bez toga, engleski jezik — ili bilo koji drugi jezik — možda neće biti razumljiv. Kao na primjer u “atomu”, slogovi bi bili “a” i “tom”. Slog u engleskoj fonologiji općenito slijedi pravilo u kojem se suglasnici i samoglasnici izmjenjuju kako bi se također izmjenjivali zatvaranje i otvaranje artikulatora kako bi se dobio poseban zvuk. Ovaj uzorak suglasnika i samoglasnika može se primijetiti u riječima kao što su “praznik” i “struja”.