Razvojni zadatak je vještina koju je potrebno steći u određenoj životnoj fazi kako bi se razvoj nastavio. Glavni razvojni zadaci su fizičke, motoričke ili kognitivne vještine koje se smatraju vitalnim za fizičko i mentalno zdravlje. Neuspjeh u njihovom stjecanju može značiti da razvojne prekretnice nisu ispunjene, te da sreća i uspjeh u kasnijim zadacima mogu postati teži. Postoji nekoliko različitih skupova glavnih razvojnih zadataka.
Razvojne faze mogu dolaziti iz tri različita izvora. Dolazi do fizičkog sazrijevanja, što uključuje učenje sjedenja, puzanja i hodanja; kulturna očekivanja, koja obično imaju utjecaj tijekom srednjeg djetinjstva i uključuju suradnju i socijalizaciju; te individualne ideale i ambicije, koji uključuju razvoj vještina važnih u odraslom svijetu rada i odgovornosti. Prvi nacrt glavnih razvojnih zadataka nastao je 1930-ih i bio je proširenje frojdovske psihologije. Iako su postavljeni prema dobi, dovršetak ovih zadataka ovisi o genetskim i okolišnim čimbenicima.
Prvi veliki razvojni zadaci počinju u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu. Osnovni zadaci kao što su hodanje, jedenje krutih namirnica i obuka za toalet su među prvim fizičkim prekretnicama. Učenje razgovora i povezivanje s ljudima neki su od prvih motoričkih, kognitivnih i društvenih zadataka. U srednjem djetinjstvu važna je socijalizacija i učenje kako se igrati sami i s drugima, kao i razvijanje vještina kao što su čitanje i pisanje.
U adolescenciji, fokus postaje manje na onome što se radi, a više na onome što pojedinci čine kako bi utjecali i promijenili svoj svijet. Osobna neovisnost i postajanje mentalno zrelijim važni su glavni razvojni zadaci, kao i pronalaženje intimnosti u odnosima. Odrasle faze podijeljene su na ranu, srednju i stariju dob, sa zadacima usredotočenim na obitelj, posao i psihološke prilagodbe svakoj fazi, posebice prihvaćanje starosti.
Razvojna prekretnica je postizanje točke u kojoj završava jedna faza, a počinje sljedeća. Ove točke nisu uvijek jasne, jer se jedna faza često preklapa s sljedećom. Erik Erikson bio je prvi koji je organizirao život u osam faza koje pokrivaju cijeli životni vijek umjesto da se usredotočuju na biološke faze razvoja djetinjstva. Drugi teoretičari prije Eriksona, poput Piageta i Vygotskog, više su se bavili samo fazama razvoja u djetinjstvu. Postoje velike varijacije u onome što se smatra normalnim, a zadatke treba promatrati samo kao vodič, a ne kao bibliju o tome što je prihvatljivo, a što nije.