Kanoni retorike odnose se na pet kategorija koje čine retoriku kao oblik umjetnosti. Napisani su u drevnim latinskim tekstovima kao što su Ad Herennium, koji je napisao nepoznati autor, De Inventione, rimski govornik i državnik Ciceron, i Institutio Oratoria, od Kvintilijana. Ti se kanoni često koriste kao vodič za izradu govora, kao predložak za retoričko obrazovanje i kao obrazac za raspravu i kritiziranje različitih oblika diskursa. Izum i raspored su dva kanona koja se bave kompozicijom govora, dok stil, pamćenje i izlaganje izravnije utječu na recitaciju.
Iako su načela i prakse pet kanona retorike bila poznata starim Grcima, tek oko 50. godine prije Krista neke je kanone zapisao Marcus Tullius Cicero u De Invetione. Kasnije je Marko Fabije Kvintilijan, poznat kao Kvintilijan, napisao Insitutio Oratoria, koja je, po prvi put u zabilježenoj povijesti, spojila pet kanona retorike. Ovaj Kvintilijanov traktat nastavit će s inspiracijom renesansnih govornika i pedagoga i revolucioniranjem načina na koji se retorika prakticirala i poučavala.
Pet kanona retorike počinje procesom izuma, od latinskog inventio, što znači pronaći. Invencija je proces kroz koji govornik prolazi kada pokušava razviti ili poboljšati argument. Odnosi se na sustavno traženje i otkrivanje argumenata korištenjem širokog spektra metoda.
Nakon procesa otkrivanja, argumenti se moraju dogovoriti. Ovo je drugi kanon retorike. Aranžman, od latinske dispozicije, je proces sređivanja misli i argumenata otkrivenih u fazi izuma. Uređenje klasičnog govora obično je započinjalo uvodom, a zatim se prelazilo na iskaz posta, podjela, dokaz, opovrgavanje i, na kraju, zaključak. Prema Ciceronu, aranžman počinje pozivanjem na etiku, uspostavljanje autoriteta, slijede logički argumenti u sljedeća četiri dijela, a završava se pozivanjem na emocije publike.
Slijedeći prva dva kanona stil je govor, koji ne određuje što će se reći nego kako će to govornik reći. U klasičnom dobu stil se nije smatrao samo ukrasnim. Starim Grcima i Rimljanima i znanstvenicima renesanse stil je osnaživao nečije ideje, davao im verbalni izraz i osiguravao da govornikova namjera bude dobro prihvaćena.
Četvrti kanon retorike je memorija, ili memoria, koja se odnosi na više od jednostavnih mnemotehničkih pomagala i uređaja. Autor Ad Herennium tvrdi da je sjećanje povezano s prvim kanonom, izumom. To podrazumijeva da govornik mora pohraniti informacije i argumente otkrivene tijekom procesa izuma za kasniju upotrebu. Pamćenje se bavi improvizacijskim potrebama javnog govora i psihološkim zahtjevima govornika, dopuštajući retoru da razmišlja brzo i jasno.
Dostava, od latinske radnje, mnogo je nalik stilu, jer se bavi time kako se argument izgovara, a ne toliko onim što se govori. Uspješno izvođenje govora rezultat je intenzivnog vokalnog treninga i uključuje govor tijela i geste. Isporuka snažno privlači patetiku, odnosno emocije publike, te je kao takva ključna u retoričkom procesu.