Dokazi se smatraju okosnicom mnogih modernih pravnih sustava. Suci i porote koriste količinu i kvalitetu dokaza kako bi odredili ishod pravnih predmeta, kako kaznenih tako i građanskih. Zbog njegove ogromne važnosti, postoje snažne zaštitne mjere kako bi se osiguralo da su dokazi uvedeni u pravni predmet čvrsti. Postoje mnogi uobičajeni problemi s dokazima koji dovode do toga da važne, pa čak i vitalne, dokaze ikad sasluša tijelo koje odlučuje.
Drugi važan čimbenik koji može uzrokovati probleme s dokazima je relevantnost. Općenito, većina sudova zahtijeva da dokazi moraju imati određenu relevantnost koja će pomoći u određivanju ishoda slučaja. Ako osumnjičeni za ubojstvo ima povijest nasilja nad ženama, na primjer, svjedočenje i dokazi o toj povijesti mogu biti relevantni. Ako je osumnjičeni za ubojstvo uhićen zbog krađe školske maskote prije 20 godina, to bi bilo vrlo malo vjerojatno da bi bilo relevantno i stoga vjerojatno nedopustivo.
Priča iz druge ruke može biti još jedan čest uzrok problema s dokazima. Osnovni zakon o pričanju iz druge ruke kaže da su izjave koje je dala osoba o slučaju dopuštene samo ako je osoba dostupna za unakrsno ispitivanje. Ipak, zakoni o pričanju iz druge ruke podložni su raznim rupama, a ponekad i diskreciji suca, što dovodi do znatne zabune o tome što jest, a što nije priča iz druge ruke. Na primjer, ako izjava objašnjava zašto se neka radnja događa, a ne dokazuje da se dogodila, obično se ne smatra glasom iz druge ruke i može biti dopuštena. Javne evidencije, poput vjenčanih ili rodnih listova, također su dopuštene iako službenik koji je ispunio zapisnik ne mora biti svjedok.
Problemi s dokazima također mogu proizaći iz neuspjeha da se ispravno provjere autentičnost dokaza. Razumljivo je da većina sudova ima propise koji osiguravaju da su dokazi zapravo ono za što tvrde da jesu. Na primjer, ako tužiteljstvo uvede prijeteće pismo i kaže da ga je okrivljenik napisao žrtvi, rukopisni vještak ili svjedok obično mora provjeriti je li rukopis, zapravo, okrivljenikov. Iako ovo zvuči osnovno, zakoni o autentifikaciji su iznimno složeni, a jedno jednostavno lapsanje od strane pravnog tima može rezultirati diskvalificiranjem značajnih količina dokaza zbog neispunjavanja standarda provjere autentičnosti.
Zakoni koji se odnose na dopuštene dokaze uzrokuju dosta problema s dokazima, ali su općenito nužni kako bi se osiguralo pošteno i zakonito suđenje. Nažalost, uvijek postoji mogućnost iskorištavanja ovih zakona, dopuštajući da važni dokazi koji govore da ostanu nevidljivi i nečuveni kao rezultat tehničkih detalja. To zasigurno može dovesti porote i suce do pogrešnih zaključaka o predmetu, što rezultira teškim pogrešnim postupcima. Ipak, kako bi sudovi imali mogućnost postizanja istinske pravde, stručnjaci tvrde da se mora boriti za objektivnost u sudnici i strogo provoditi zakone koji reguliraju dokaze.