Propaganda je predstavljanje ideja namijenjenih uvjeravanju grupe ljudi da razmišljaju na određeni način. Kreatori propagande često selektivno predstavljaju činjenice i informacije u široko dostupnom formatu kako bi osigurali da dopre do što većeg broja ljudi s porukom koja može biti pozitivne ili negativne prirode. Iako se svaka kampanja osmišljena za uvjeravanje ljudi može smatrati propagandom, bez obzira na njezinu poruku, većina ljudi o njoj razmišlja kao o negativnoj stvari. Primjeri mogu varirati od antinjemačkih plakata korištenih u Sjedinjenim Državama u Prvom svjetskom ratu do javnozdravstvenih kampanja s ciljem poticanja roditelja da cijepe svoju djecu.
Primjeri propagandnih tehnika
Kreatori medija koji rade na propagandnoj kampanji oslanjaju se na poznavanje ljudske psihologije, posebno gledajući kako se ljudi ponašaju u skupinama, kako bi razvili učinkovite kampanje koje će doseći ciljanu publiku. Neki su sofisticiraniji od drugih, a mnogi se oslanjaju na podsvjesne predrasude koje su već prisutne u općoj populaciji. Oni se mogu iskoristiti kako bi se ljudi osjećali na određeni način, pokrećući željeni odgovor na kampanju. Apeliranje na emocije osobe, na primjer, ili prodaja ideje o sreći može promijeniti mišljenje ljudi na način na koji temeljito ispitivanje činjenica o nekom pitanju možda neće učiniti, ili barem ne tako brzo.
Dok ljudi razvijaju kampanju, moraju se odlučiti za najučinkovitiju medijsku prezentaciju kako bi dočarali svoju poantu. Plakati i crtići mogu biti vrlo učinkoviti i doseći široku publiku; upečatljiva slika s jednostavnom porukom može ostati u glavama ljudi. Radio i televizija mogu se koristiti za kampanje koje uključuju više informacija i mogu učinkovitije koristiti lik koji se sviđa ili lik “običnih ljudi” za obraćanje publici. Ljudi također mogu razmisliti o izradi letaka i knjiga za širenje informacija svojoj ciljnoj publici.
Pozitivni i negativni primjeri
Mnogi ljudi imaju negativne asocijacije na propagandu jer je korištena kao posebno moćno ratno oruđe tijekom 20. stoljeća. Zemlje u ratu koriste radijske i televizijske emisije, plakate, časopise i druge medije da definiraju neprijatelja. To također ima tendenciju dehumanizirajućeg učinka, gdje ljudi razvijaju mentalitet “mi protiv njih”, što može doprinijeti povećanju potpore ratu. Ljudi mogu biti upozoreni na opasnost od nestašice, na primjer, što ih čini uplašenim i željnim vojne akcije za okončanje neprijateljstava.
To ne znači nužno da je sva propaganda negativne prirode. Pozitivne kampanje mogu koristiti selektivno predstavljanje informacija kako bi došle do što većeg broja članova javnosti s ciljem promicanja javnog zdravlja, sigurnosti ili drugih pitanja od javnog interesa. U SAD-u, na primjer, Centri za kontrolu bolesti imaju kampanju cijepljenja za predtinejdžere i tinejdžere koja uključuje postere sretne djece, listove s činjenicama, web gumbe, pa čak i rap pjesmu za promicanje poruke. Čak i uz ratnu propagandu, kampanja za upozorenje ljudi na opasnosti nestašice mogla bi se koristiti za poticanje ljudi da budu manje rasipni, da štede više i da rade stvari poput sadnje “vrtova pobjede” kako bi dopunili svoju prehranu.
Primjeri pozivanja na emocije
Uobičajeno je vidjeti pozivanje na emocije, osobito strah, u propagandnim kampanjama; primjer toga može se vidjeti u javnozdravstvenim kampanjama za poticanje žena da izbjegavaju piti tijekom trudnoće. Ove kampanje mogu koristiti slike kao i opise djece rođene s fetalnim alkoholnim sindromom (FES) kako bi podsjetile majke da paze što jedu.
Sličan primjer pozivanja na emocije može se vidjeti u propagandnim kampanjama korištenim u ratu za stvaranje terora ili nemira. U Drugom svjetskom ratu, obje strane koristile su radijske prijenose namijenjene da dopru do vojnika na protivničkoj strani. Ove emisije izvještavale su lažne informacije o pogibiji vojnika, vojnim kretanjima i drugim događajima, s ciljem da se vojnici uplaše. Mnogi od ovih programa prikazivali su žene koje su govorile zavodljivim glasovima i puštale popularnu glazbu, čineći da se vojnici osjećaju kao kod kuće prije nego što dođu do poruke u središtu emitiranja.
Primjeri prodaje sreće
Proizvođači propagande mogu koristiti tehnike osmišljene da sugeriraju da će ljudi koji vjeruju da će prezentirane informacije živjeti bolje, sretnije živote. Neki se oslanjaju na poziv autoritetu koji prikazuje voljenu, pouzdanu ili voljenu javnu osobu koja daje citate ili se pojavljuje u ime kampanje. To može stvoriti pozitivnu povezanost s dostavljenim informacijama, a također može navesti gledatelje i slušatelje na pomisao da će biti sretni ako kupe proizvod koji se prodaje ili se pridržavaju uputa iz kampanje.
Na primjer, kampanje koje su poticale ljude da kupuju ratne obveznice u Sjedinjenim Državama tijekom Drugog svjetskog rata često su sadržavale slike sretnih obitelji. Ovi propagandni materijali sugerirali su da kupnja obveznica nije samo domoljubna jer bi pomogla zemlji, već bi mogla dovesti i do veće sreće potrošača. Isto tako, vlada bi mogla sugerirati da su njezini građani sretniji i zdraviji u kampanji koja ima za cilj privlačenje kvalificiranih imigranata.
Primjeri natjerati ljude da izaberu stranu
Propaganda se može oslanjati na prisiljavanje gledatelja i slušatelja da izaberu stranu korištenjem alata kao što je crno-bijela logika, gdje su ljudima predstavljene samo dvije dostupne opcije kako se osjećati ili ponašati. Kreatori također mogu stvarati žrtveno janje, oslanjati se na stereotipe i koristiti etikete ili prozivke kako bi cilj kampanje pretvorili u generičkog “drugog” koji prijeti poznatom “nas”. Neke značajne primjere ove vrste propagande proizvela je Njemačka u Drugom svjetskom ratu, gdje su korištene antisemetske kampanje protiv židovske javnosti.
Neka bude jednostavni primjeri
Kreatori i producenti često se drže jedne ili dvije jednostavne točke i često ih ponavljaju kako bi se uvjerili da su uronjeni. Oslanjaju se na vrlo pojednostavljena objašnjenja i promotivne alate u nadi da će doprijeti do ljudi i natjerati ih da internaliziraju i ponove poruku. Za to mogu biti posebno korisni slogani; mnogima je možda poznat slogan “labave usne potapaju brodove” iz Drugog svjetskog rata, usvojen da podsjeti ljude da budu oprezni u raspravi o informacijama ključnim za nacionalnu sigurnost.
Osim toga, informacije može iznijeti netko s “običnim ljudima” privlačnošću. Ovaj lik, često nije stvarna osoba, osmišljen je tako da se dopadne ljudima tako što će izgledati poput njih. Govoreći jednostavnim riječima, lik pruža informacije o društvenom pitanju koje se mogu činiti logičnim i pouzdanim, ali često preskaču ključne činjenice.
Upotreba običnog lika može biti vrlo česta u političkom oglašavanju. Kampanja može predstavljati ljude koji se čine domaćim i prijateljski raspoloženim za promicanje kampanje i njezinih programa; na primjer, političar može željeti da netko pruži svjedočanstvo o uspjehu programa koji promovira male farme. Farmer ili glumac koji se predstavlja kao takav, mogao bi se zamoliti da govori u ime kampanje kao prijateljski predstavnik koji bi postavio drugačiji ton od političara u odijelu.
Definiranje propagande
Postoji značajna rasprava o preciznoj definiciji propagande, budući da pojam često ima negativne asocijacije. Vlade mogu tvrditi, na primjer, da je materijal koji su proizveli informativni i koristan za javnost, dok su usporedivi materijali koje proizvodi suparnička vlada propaganda. Organizacije također mogu imati različita mišljenja o tome bi li se materijal mogao ili trebao klasificirati kao propaganda.
Na primjer, ateistička skupina može smatrati da su crkvene publikacije propaganda, dok crkva može smatrati da jednostavno distribuira informacije zainteresiranim članovima javnosti. Farmaceutska tvrtka mogla bi smatrati da je kampanja podizanja svijesti o nuspojavama lijeka zastrašujuća s namjerom da uplaši javnost. Problem “oka promatrača” može biti izazov pri ocjenjivanju informacija radi provjere pristranosti i pogrešaka. Međunarodni odbor za promicanje krumpira, na primjer, mogao bi biti pristran izvor o krumpiru kao zdravoj hrani, dok bi agencija za prehranu mogla pružiti točnije informacije o toj temi.