Lažna znanost može se naći u velikim količinama gdje god se želi pogledati. Na primjer, homeopatski lijek iznimno je popularan u mnogim dijelovima svijeta, ali se ne sastoji samo od vode. Godine 1989., Martin Fleischmann i Stanley Pons, elektrokemičari na Sveučilištu Utah, izazvali su svjetsku pomutnju objavom da su razvili hladnu fuziju – fuziju atomskih jezgri na sobnoj temperaturi koristeći proces niske potrošnje energije. Međutim, kasniji pokušaji replikacije pokazali su da je to laž. Nove lažne znanstvene tvrdnje iznose se svaki dan, a potreban je pažljiv skeptik kako bi se probio kroz hype do svinjarije.
Prvi i najistaknutiji znak lažne znanosti je kada se znanstvena tvrdnja iznese izravno medijima, umjesto da se izvještava u recenziranim časopisima. Irska tvrtka za slobodnu energiju Steorn, koja je objavila oglas na cijeloj stranici u časopisu Economist, nedavni je primjer toga. Drugi znak su tvrdnje o potiskivanju.
Tvrdnje o potiskivanju među dobavljačima lažne znanosti toliko su česte da su takve tvrdnje praktički neposredan pokazatelj da je tvrdnja pogrešna. Premda svatko može imati problema s objavljivanjem svojih eksperimentalnih rezultata u većini mainstream znanstvenih časopisa, ako je učinak za koji tvrde značajan i stvaran, onda je neizbježno da će uskoro dobiti slavu koju zaslužuju. Ako to ne čine, obično je to zato što su njihove metode neuredne ili izmišljaju podatke.
Lažne znanstvene tvrdnje često uključuju mjerenja na samom rubu detekcije. To uključuje “energetska polja” koja promiču mnogi mistici New Agea, ili e-metar scijentologije Rona Hubbarda. Mjerenja su vrlo bučna i jedva su povezana s bilo čim u stvarnom svijetu, a to stanje ostaje čak i kroz poboljšanja instrumentacije. To snažno sugerira prisutnost pristranosti potvrde – nikakva poboljšanja instrumentacije nikada neće jasnije otkriti učinak, jer je učinak samo u umu istraživača, a oni očekuju da će ga i dalje vidjeti, pa tako i čine.
Često se lažne znanstvene tvrdnje oslanjaju na anegdotske dokaze, predstavljene kao reklamni oglas, a ne kao ozbiljno znanstveno istraživanje. Anegdote nose emocionalnu valentnost koju nekima nedostaju eksperimentalni rezultati, unoseći “osobnost” u priču, ali i ogromnu rupu za zabludu i društvenu zabludu. Mnoge terapije protiv starenja spadaju u ovu kategoriju, a brojne anegdote govore da djeluju. Pažljivo praćenje onih koji konzumiraju te “lijekove”, međutim, pokazuje da oni stare istom brzinom kao i svi drugi.
Jedan siguran znak lažne znanosti je kada tužitelji kažu da njihova teorija ili njezini učinci traju stoljećima. Ako nam je išta pokazala znanost, to je da su narodne teorije o tome kako svijet funkcionira gotovo uvijek pogrešne ili nepotpune, zbog čega je potrebno temeljito eksperimentiranje i pažljivo teoretiziranje kako bi se izgradio bolji model svijeta. U istom su duhu tvrdnje da je otkrivač radio izolirano, ili da su potrebni novi fizikalni zakoni kako bi se objasnio učinak. Sve su to pokušaji da se izbjegnu pomne oči ozbiljnih znanstvenika i skeptika.
Vjerojatno nikada nećemo moći zaustaviti širenje lažne znanosti diljem svijeta, ali možemo je zaustaviti kada nam pokuca na kućni prag. Pravi znanstvenici vole znanost jer djeluje, dok lažna znanost proizašla iz priželjkivanja ne uspijeva osim kao tužni placebo.