Modeli rashoda pokušaj su korištenja matematičke jednadžbe za mapiranje i predviđanje promjena u ukupnom ponašanju potrošača u gospodarstvu. Modeli se koriste u makroekonomiji, koja mjeri aktivnost u cijelom gospodarstvu, a ne u mikroekonomiji, koja gleda na određeno tržište, na primjer u jednoj vrsti proizvoda ili usluge. Unatoč nazivu, modeli rashoda mogu se koristiti za ispitivanje proizvodnje u gospodarstvu; to je jednostavno zato što je vrijednost proizvedene i prodane robe inherentno ista kao i vrijednost ukupne potrošnje.
Najosnovniji od različitih modela rashoda je agregatna potrošnja, koja je jedan od načina mjerenja proizvodnje gospodarstva, poznatijeg kao bruto domaći proizvod. Ovaj model navodi da se BDP sastoji od ukupne potrošnje potrošača, investicijske potrošnje poduzeća, državne potrošnje i neto izvoza. U ovom kontekstu, neto izvoz je ukupna vrijednost robe izvezene iz neke zemlje, umanjena za ukupnu vrijednost uvezene robe.
Agregatni rashodi se koriste za razliku od dohodovnog pristupa, koji kaže da je BDP zbroj plaća zaposlenika, poslovne dobiti, najamnine i kamata. Logika je da sav novac koji ljudi i poduzeća potroše na robu proizvedenu u nekoj zemlji završi kao neki oblik prihoda. Postoji argument da je ovaj model manje točan, jer ne uključuje amortizaciju ili neizravne poslovne poreze kao što su porezi na promet. To znači da će cifra BDP-a proizvedena modelom dohotka obično biti niža od one proizvedene kroz agregatne rashode.
Brojka dobivena agregatnim izdacima čini osnovu nekih naprednijih modela rashoda. Jedan je model agregatne potražnje-agregatne ponude. Ovo koristi komponente agregatnih izdataka, zajedno s specifičnijim mjerama kao što su ukupne razine cijena, kako bi se proizvele dvije krivulje na grafikonu, koje predstavljaju ukupne razine potražnje i ponude u gospodarstvu.
Netko tko koristi model agregatne potražnje-agregatne ponude pomaknuo bi jednu od krivulja kao odgovor na specifičnu promjenu u gospodarstvu, poput ukupnog povećanja poreza ili ukupnog smanjenja izvoza. Teorija modela je da kretanje jedne krivulje mijenja točku presjeka između dvije krivulje; ovo zauzvrat pokazuje učinak koje bi promjena imala na razinu proizvodnje i cijene. To čini model posebno popularnim kod širokog spektra ekonomista, jer se može koristiti i za keynezijansku ekonomiju, koja naglašava aktivnost vlade putem potrošnje i oporezivanja, i monetarističku ekonomiju, koja naglašava kontrolu ponude novca putem mjera kao što je tiskanje više gotovine ili promjena tečaja.