Paranoidne deluzije obično su simptom mentalne bolesti poznate kao deluzijski poremećaj, iako mogu pratiti i druge mentalne bolesti kao što je shizofrenija. Liječenje paranoidnih zabluda obično uključuje intenzivnu i često dugotrajnu psihoterapiju. Psihoaktivni lijekovi mogu biti korisni u liječenju nekih vrsta paranoidnih zabluda, osobito kada pacijent pogrešno vjeruje da pati od zdravstvenog stanja ili tjelesnog deformiteta. Društvena podrška, posebno od obitelji i prijatelja, također se smatra važnom za one koji se bore da se oporave od paranoidnih zabluda. Te se zablude obično javljaju kada pacijent ima čudna, neistinita uvjerenja.
Psihijatrijski stručnjaci općenito se slažu da ti pacijenti mogu imati koristi od opsežnog programa psihoterapije, ako terapeut postupa nježno i poštujući pacijentov osjećaj sumnje. Ovi pacijenti često mogu patiti od istodobne anksioznosti ili depresivnih poremećaja, pa se često smatra najboljim u početku ponuditi liječenje za ova stanja. Većina stručnjaka vjeruje da će učinkovit terapeut početi nježno izazivati paranoidna zabluda tek nakon što pacijent nauči vjerovati terapeutu, što može potrajati nekoliko mjeseci redovite terapije.
Nakon što terapeut stekne povjerenje pacijenta, kombinacija terapijskih tehnika može pomoći pacijentu da se postupno oporavi. Individualna psihoterapija i kognitivno bihevioralna terapija (CBT) obično se koriste kako bi se pacijentu pomoglo da polako razumije svoje poremećene misaone procese i da ih ispravi. Terapeutima se obično savjetuje da budu izravni, iskreni i podržavaju. Usredotočivanje na ispravljanje životnih problema pacijenta i pozdravljanje njegovih dobitaka obično se smatraju učinkovitijim strategijama od kritiziranja pacijenta ili poticanja na introspekciju. Terapija socijalne podrške također se smatra korisnom, jer može pomoći pacijentu da nauči kako normalno funkcionirati u društvenom okruženju, a obiteljska terapija može pomoći pacijentovim voljenima da nauče kako pružiti podršku pacijentovom oporavku.
Dok su antipsihotici dostupni za liječenje paranoidnih zabluda, oni često nisu učinkoviti. Mnogi pacijenti ne uzimaju ove lijekove dosljedno ili ih odbijaju uzimati u potpunosti. To može biti zato što ih priroda njihovog zabludnog poremećaja čini nepovjerljivim prema drugima, tako da počnu vjerovati da će im lijekovi na neki način naštetiti. Ova sumnja također može otežati psihoterapijsko liječenje ovih pacijenata, jer obično imaju poteškoća u uspostavljanju odnosa povjerenja s terapeutom. Mnogi pacijenti koji pate od paranoidnih zabluda opiru se terapiji, a neki joj se uopće odbijaju, a institucionalizacija se obično ne preporučuje osim ako se pacijent ne smatra opasnim.