Tjelesni dismorfni poremećaj (BDD) je iscrpljujuća psihijatrijska bolest koja značajno utječe na kvalitetu života osobe. Simptomi tjelesnog dismorfnog poremećaja ne samo da remete nečije osobne i profesionalne odnose, već mogu diktirati i izbor načina života. Na primjer, osobe s ovim poremećajem mogu biti opsjednute i treba im stalno uvjeravanje o svom izgledu. Mogu nositi previše šminke da prikriju uočene nedostatke ili tražiti nepotrebnu estetsku operaciju. Liječenje tjelesnog dismorfnog poremećaja često uključuje terapiju lijekovima i kognitivne bihevioralne terapije, a može čak zahtijevati i hospitalizaciju.
Tjelesni dismorfni poremećaj je psihijatrijsko stanje koje karakteriziraju nerealni ili nerazumni pogledi na sliku vlastitog tijela. Mane i nesavršenosti, bilo da su stvarne ili imaginarne, vlastitog tijela opsesija su za nekoga s BDD. Njihova reakcija na te nesavršenosti utječe na njihovo ponašanje, često do krajnjih granica.
Osobe s BDD često će doživjeti značajan stres i tjeskobu zbog svog izgleda. Ponekad anksioznost uzrokuje da osoba razvije opsesivno, ponavljajuće ponašanje. Na primjer, ako osoba ima manju suhu kožu koja se ne može primijetiti povremenom promatraču, može neprestano trljati osušeno područje ili ga pipati. Ako je osoba samosvjesna svoje kose, osoba može stalno prolaziti prstima kroz nju, tapšati je ili namjerno tražiti ogledalo kako bi je pogledala.
Društvene situacije često uzrokuju pojačani stres kod pojedinca zbog nedostatka povjerenja u svoj izgled. Neki ljudi traže stalno ohrabrenje oko svog izgleda. U nekim slučajevima, pojedinac može u potpunosti izbjegavati društvene interakcije. Natjerati nekoga s BDD-om da pozira za fotografije ili prisustvuje društvenim okupljanjima može biti izazov.
Preuveličavanje učinka manje nesavršenosti uobičajeno je za one sa simptomima tjelesnog dismorfnog poremećaja. Recimo, na primjer, pojedinac doživljava manju pojavu akni. On ili ona mogu imati samo nekoliko mrlja na licu, ali pojedinac može vidjeti svoj izgled mnogo lošijim nego što zapravo jest. Često žene s BDD-om moraju nositi pretjeranu šminku kako bi prikrile ono što smatraju užasnim nedostacima, dok u stvarnosti uočeni nedostatak može biti jedva primjetan.
Nije neuobičajeno da se osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem upuštaju u nepotrebnu plastičnu kirurgiju. Nažalost, pojedinci koji se podvrgnu operaciji za ispravljanje uočenog nedostatka često ostaju nezadovoljni i ili se intenzivnije usredotočuju na dotično područje ili prebacuju fokus na drugi uočeni nedostatak. Dodatni simptomi tjelesnog dismorfnog poremećaja mogu uključivati opsjednutost jednim dijelom tijela, kao što je nos, uspoređivanje sebe s drugima, te stalno tjeranje i njegovanje.
Ne postoji definitivan uzrok simptoma tjelesnog dismorfnog poremećaja. Neke medicinske organizacije, uključujući kliniku Mayo, nagađaju uzroci tjelesnog dismorfnog poremećaja mogu uključivati genetske predispozicije, promjene u kemiji mozga i kulturološke utjecaje. Tjelesni dismorfni poremećaj dijagnoza je koja se značajno ne prijavljuje. Osobe s BDD često dobivaju dvostruku dijagnozu BDD i depresije ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OCD).
Liječenje simptoma tjelesnog dismorfnog poremećaja je dvostruko. Pojedinci se obično stavljaju na antidepresive koji pomažu u ublažavanju simptoma, uključujući anksioznost. Kognitivna bihevioralna terapija koristi se za educiranje pojedinca o njegovom ili njezinom stanju i promicanje zdravih vještina suočavanja. Hospitalizacija ponekad može biti potrebna ako se osoba pokaže nesposobnom brinuti se za sebe, kao što je iskazivanje samodestruktivnog ponašanja.