Narkolepsija je neuobičajeno stanje u kojem mozak slabo regulira biološke obrasce spavanja i budnosti. Oboljeli su skloni prekomjernoj dnevnoj pospanosti i brzo utonu u duboki san gdje im mišići mogu privremeno postati paralizirani. Unatoč dugogodišnjim suvremenim istraživanjima, točni uzroci narkolepsije ostaju nejasni. Poremećaj je gotovo sigurno rezultat specifičnih genetskih mutacija, a nedavne studije približile su se točnom utvrđivanju uključenih gena i objašnjenju kako pokreću simptome. Osim toga, nekoliko različitih okolišnih čimbenika može povećati vjerojatnost razvoja poremećaja spavanja ako su prisutni početni genetski uzroci narkolepsije.
Većina stručnjaka za spavanje vjeruje da su primarni uzroci narkolepsije povezani s genetskim mutacijama na kromosomu šest. Grupa gena na kromosomu nazvana kompleks humanog leukocitnog antigena (HLA) detaljno je proučavana. HLA kompleks prvenstveno je uključen u održavanje funkcioniranja imunološkog sustava kod ljudi. Čini se da kod mnogih ljudi s narkolepsijom mutacije na HLA genima pokreću autoimune odgovore koji napadaju neurone koji nose hipokretin, važnu kemikaliju koja potiče budnost. Bez dovoljno hipokretina, mozak nije u stanju održavati normalne obrasce spavanja i buđenja.
Identificirani su i drugi genetski uzroci narkolepsije. U studijama na psima, istraživači su otkrili da mutacije kromosoma 12 mogu oštetiti neuralna receptorska mjesta za hipokretin. Umjesto smrti živčanih stanica, nedostatak hipokretina uzrokovan je nesposobnošću neurona da ga apsorbiraju. Istraživanja koja su u tijeku nadaju se da će bolje razjasniti veze između hipokretina, narkolepsije i neuralne aktivnosti.
Sama genetika obično nije dovoljna da izazove narkolepsiju. Drugi čimbenici kao što su traumatske ozljede mozga i tumori također mogu oštetiti dijelove mozga koji reguliraju cikluse spavanja, svijest i kontrolu mišića. Osobito je oštećenje hipotalamusa i mosta u moždanom deblu usko povezano s ispoljavanjem simptoma narkolepsije kod nekih pacijenata. Poremećaju mogu pridonijeti i biološki čimbenici povezani s neravnotežom hormona i produljenim razdobljima stresa.
Čimbenici okoliša također su potencijalni okidači ili uzroci narkolepsije kod pacijenata koji su genetski predisponirani na nedostatak hipokretina. Teške virusne infekcije, pušenje, izloženost zagađivačima i loš izbor prehrane koji dovode do pretilosti povezani su sa simptomima narkolepsije. Vjerojatno će buduća genetska istraživanja i klinička ispitivanja otkriti više informacija o ulozi koju mutacije i čimbenici okoliša igraju u promjeni moždanih kemikalija i dovode do izražaja poremećaja.