Zakoni knjižnične znanosti skup su pravila koja definiraju kako bi knjižnični sustav trebao ponuditi svoje usluge ljudima. Neizravno, oni su i smjernice za sve korisnike knjižnice o tome kako poštivati knjige i kolege u knjižničnom okruženju. Godine 1931. Shiyali Raamrita Ranganathan, poznat kao otac knjižnične znanosti, objavio je knjigu pod naslovom “Pet zakona bibliotekarstva”, čiji je sadržaj postao široko prihvaćen kao primarni princip knjižnične znanosti. Ovih pet zakona može se sažeti u pet izjava, od kojih su prve dvije “Knjige su za upotrebu” i “Svaki čitatelj svoju knjigu”. Posljednje tri izjave su “Svaka knjiga svoj čitatelj”, “Uštedi vrijeme korisnika” i “Knjižnica je organizam koji raste”.
Prvi zakon, “Knjige su za korištenje”, navodi da knjižnice postoje prvenstveno kako bi ljudima omogućile pristup knjigama, a zaštita i očuvanje knjiga je tek sekundarno. Primijećeno je da knjižnice često drže knjige podalje kako bi spriječile njihovo oštećenje ili krađu, do te mjere da su gotovo nedostupne. Knjige su, međutim, namijenjene čitanju kako bi ljudi stekli znanje i cijenili književnost. U skladu s ovim zakonom, knjižnice bi trebale biti smještene na „dostupnim“ mjestima, trebale bi imati odgovarajuće radno vrijeme i pravila posudbe te bi trebale zapošljavati ljubazno, stručno osoblje.
Drugi i treći zakon knjižnične znanosti, “Svaki čitatelj njegova knjiga” i “Svaka knjiga svoj čitatelj”, često se koriste međusobno ovisno. Drugi zakon objašnjava da svaki pojedini korisnik knjižnice ima pravo dobiti i primiti bilo koju knjigu ili podatak na temelju svog ukusa i potrebe. S druge strane, treći zakon kaže da je svaka knjiga u knjižnici vrijedna i korisna, čak i ako je potrebna samo jednoj osobi. Općenito, ovi zakoni knjižnične znanosti sprječavaju bilo kakvu diskriminaciju prema čitateljima i knjigama te zahtijevaju da se u zbirku uključe sve vrste književnih žanrova, referenci i drugih izvora ili informacija. Zakoni također preporučuju da knjižnice imaju obrazovano, kompetentno osoblje i transparentan sustav polica.
Pitanja učinkovitosti i organizacije posebno su obrađena u četvrtom zakonu: “Uštedi vrijeme čitatelja.” Čitatelji bi trebali biti u mogućnosti odmah potražiti ono što žele i što im treba. Primjena ovog četvrtog zakona može se vidjeti u kazalima, kartaškim katalozima i bibliografijama. Čak i način na koji su knjige raspoređene, bez obzira jesu li po abecedi, žanrovske ili po Deweyjevom decimalnom sustavu, odraz je važnosti kako knjižnice mogu i trebaju “uštedjeti vrijeme čitatelja”.
Posljednji zakon Ranganathanovih pet zakona o bibliotekarstvu glasi da je “Knjižnica rastući organizam”. U ovom zakonu riječ “rast” ili “rast” ne ukazuje samo na količinu akumuliranih knjiga i dokumenata, već i na aktualnost tih resursa. Ovaj zakon također konotira kako bi se knjižnični sustavi trebali moći prilagoditi promjenama, kao što su kada se digitalni i online resursi sve više koriste.