Najnoviji teleskop za duboki svemir WMAP utvrdio je da trenutni svemir koji se može promatrati ima širinu od 156 milijardi svjetlosnih godina, s greškom manjom od 1%. Isprva bi se moglo činiti nemogućim da su znanstvenici toliko sigurni u ovo astronomsko mjerenje, ali ta je brojka sužena godinama istraživanja i određena na nekoliko putova istraživanja. Također, veličina svemira usko ovisi o njegovom obliku, starosti, ubrzanju i ukupnoj masi, tako da smo vrlo sigurni u ovu sliku.
Godine 2003. Wilkinsonova mikrovalna anizotropska sonda poslala je dovoljno podataka da bi znanstvenici objavili iznimno pouzdane studije koje su utvrdile dvije dosad nepoznate činjenice. Utvrdili su da je svemir ravan, što znači da standardna euklidska geometrija vrijedi u najvećoj skali. To se može razumjeti govoreći da ravna crta manje-više ostaje ravna linija sve dok se proteže. Također su ustanovili da se ubrzava sve većom brzinom, što znači da sve mase odlijeću jedna od druge sve većom i većom brzinom. Podaci WMAP-a mjerili su temperaturu, nazvanu kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje, našeg promatranog svemira s neviđenom točnošću, s pogreškom od 5%. Iz ovih činjenica možemo zaključiti brojke kao što je njegov polumjer.
Zapamtite da veličina svemira nije konstantna vrijednost, niti je veličina objekta kako je tradicionalno razumijemo. To je zapravo veličina samog svemira, a kako se prostor širi, tako se širi i prostor između planeta, zvijezda i galaksija. Na početku svemira Veliki prasak stvorio je prostor i vrijeme kakve poznajemo. Od tog trenutka prostor se širio, pa njegovu veličinu pronalazimo mjerenjem koliko je daleko svjetlost mogla putovati od Velikog praska, zajedno s time koliko se sam prostor protezao.
Moguće je da možemo samo gledati ili komunicirati do ruba, ili “horizonta”, gdje je svjetlost putovala od početka svemira. Veličina svemira znači prostor u kojem možemo komunicirati s bilo čim. Nikada nećemo saznati što je “izvan” ove granice, jer ne postoji način da se išta sazna o tome, pa je nelogično razmatrati područje “izvan” našeg svemira, ili se pitati u što se širimo “u”.
Proučavanjem najstarijih zvijezda može se dati neovisna mjera veličine našeg svemira. Najstarije zvijezde koje smo pronašli vjerojatno su stare negdje između 11 i 14 milijardi svjetlosnih godina. Da imamo zvijezde starije od najveće udaljenosti koju je svjetlost mogla prijeći, tada bismo znali da nešto nije u redu s našim izračunima; ne bi bilo dovoljno vremena da se razviju.