U srpnju 1848. pokret za pravo glasa započeo je na konvenciji Seneca Falls u sjevernoj državi New York. Više od 300 muškaraca i žena, uključujući reformatore kao što su Frederick Douglass i Elizabeth Cady Stanton, okupilo se tamo kako bi “razgovarali o društvenim, građanskim i vjerskim uvjetima prava žena”. Međutim, samo je jedan sudionik poživio dovoljno dugo da vidi kako žene dobivaju pravo glasa ratifikacijom 19. amandmana na Ustav SAD-a 1920. godine. Kao tinejdžerica, Charlotte Woodward Pierce potpisala je Deklaraciju o osjećajima na konvenciji Seneca Falls, tražeći pravo glasa. Nažalost, u vrijeme kada je žensko pravo glasa došlo više od sedam desetljeća kasnije, starija Pierce bila je prikovana za krevet i nije mogla dati svoj glas.
Duga borba za ženska prava:
Deklaracija osjećaja nastala je po uzoru na Deklaraciju neovisnosti. U njemu su navedene nepravde s kojima su se žene suočavale i iznijelo se 11 rezolucija potrebnih ženama za postizanje jednakosti u Sjedinjenim Državama.
Najpoznatija je bila deveta rezolucija, koja je proglasila da žene zaslužuju pravo glasa. Šezdeset i osam osoba, uključujući Charlotte Woodward Pierce, upisalo je svoja imena u Deklaraciju osjećaja, u usporedbi sa 56 potpisnika Deklaracije o neovisnosti.
Socijalna reformatorica Lucretia Mott usprotivila se uključivanju zahtjeva za glasačkim pravom. Kazala je da je to otišlo predaleko, no nakon dugotrajne rasprave rezolucija je usvojena.