Koliko je čest rad u sweatshopu?

Prevalencija rada u znojnici uvelike ovisi o definiciji koja se koristi. U svojoj najopćenitijoj definiciji, u kojoj se pojam odnosi na rad u skučenom prostoru koji je iznimno težak ili opasan, sweatshops se može smatrati prilično uobičajenim. Ako se definicija koja se koristi odnosi na uobičajenu sliku tvornice s prezaposlenim, nedovoljno plaćenim radnicima, rad u znojnicama postaje rjeđi od očekivanog, iako još uvijek prevladava u zemljama trećeg svijeta. Slijedeći definiciju Ureda za odgovornost vlade Sjedinjenih Američkih Država, u kojoj se navodi da je sweatshop svako radno mjesto koje krši jedan ili više državnih i saveznih zakona o radu, prevalencija raste i postaje vrlo česta. Koristeći amalgam ovih definicija, stručnjaci vjeruju da otprilike 50 posto proizvođača – osobito u odjevnoj industriji – zapošljava rad u znojnicama.

Može biti teško utvrditi točan broj znojnica u određenom području zbog činjenice da ta radna mjesta obično, ako ne i uvijek, krše zakone o radu. Kršenja uključuju naknadu radnika nižu od minimalne plaće, dječji rad i ozbiljan nedostatak sigurnosnih propisa. Kao rezultat toga, mnoga od tih lokacija imaju tendenciju da prikriju svoj identitet kao sweatshops na brojne načine, uključujući podmićivanje državnih dužnosnika.

Još jedan čimbenik koji doprinosi učestalosti rada u obrtnicima je ekonomska situacija u zemlji ili regiji. Mnogi pojedinci odlučuju raditi u sweatshopovima jednostavno zato što nema boljih alternativa u smislu egzistencije, čak i ako naknada još uvijek ne može podržati osnovni životni standard. To je dovelo do veće proliferacije znojnih radionica u ekonomijama trećeg svijeta, gdje postoji komparativna prednost u prihvaćanju rada u znojnicama umjesto da uopće ne rade. Zauzvrat, obilje pojedinaca voljnih raditi u takvim uvjetima daje poslodavcima veći poticaj za vođenje sweatshopova, jer minimalno ulaganje u ta radna mjesta donosi veći profit.

Određeni ekonomisti, poput Jeffreyja Sachsa i Benjamina Powella, osporavaju popularno mišljenje da bi se rad u radionici trebao smatrati ilegalnim. Zagovornici sweatshopa tvrde da su radna mjesta neophodna za siromašnije zemlje, gdje radnici sweatshopa zapravo zarađuju više od prosjeka. Sweatshops se smatra ekonomskim poticajem koji slijedi ovaj tok misli; poslodavce koji slijede ovu filozofiju potiču na povećanje broja sweatshopova u siromašnijim zemljama.

Međutim, drugi stručnjaci tvrde da pad standarda rada u zemljama trećeg svijeta stvara silaznu spiralu u kojoj su ljudi spremni raditi u sve gorim situacijama. Potražnja za poslom znatno je veća od broja radnih mjesta, što čini gotovo neizbježnim da će plaće i prava zaposlenika nastaviti padati kao odgovor na očaj. Poslodavci koji slijede ovu filozofiju često nastoje osigurati da nitko od njihovih radnika ne radi u radionicama.