Korištenje profiliranja deoksiribonukleinske kiseline, koje se obično naziva profiliranjem DNK, postalo je uobičajeno u pravnim sustavima mnogih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, od svog otkrića 1980-ih. Uz njegovu raširenu upotrebu i za osumnjičene osumnjičene i za oslobađanje ranije osuđenih prijestupnika, pojavila su se pitanja o pouzdanosti DNK profiliranja. Odgovor na pitanje “Koliko je pouzdano DNK profiliranje?” ovisi koga pitaš. Brojke koje se obično koriste u sudnicama daju šansu da je podudaranje DNK profila slučajno ili slučajno negdje u astronomskom rasponu od jedan prema 15 kvadrilijuna. Znanstvenici, matematičari i statističari, međutim, dovode u pitanje točnost te brojke – ili brojke bilo kojoj sličnoj.
DNK je nukleinska kiselina koja u osnovi sadrži sve sastojke ili građevne blokove za život. Ljudi dijele preko 99.9% iste DNK. Posljednjih 0.01%, međutim, dovoljno je da svakog od nas učini jedinstvenim – osim u slučaju monozigotnih blizanaca. Kao rezultat toga, korištenje DNK za identifikaciju osumnjičenika ili isključenje osumnjičenika je nevjerojatno moćan alat kako za provođenje zakona tako i za tužitelje.
Znanost o DNK profiliranju prešla je dug put od svog rođenja 1980-ih. Iako je vrlo kompliciran proces, DNK profiliranje u osnovi gleda na nekoliko odabranih područja, nazvanih “lokusi” i uspoređuje ih jedno s drugim kako bi se vidjelo podudaraju li se. Različite jurisdikcije koriste različite metode i/ili različite brojeve lokusa. U Sjedinjenim Državama, Federalni istražni ured (FBI) koristi 13 jezgrinih lokusa kada stvara ili uspoređuje DNK profil.
Općeprihvaćena metoda za određivanje pouzdanosti DNK profiliranja poznata je kao “pravilo proizvoda”. Kada se pravilo proizvoda koristi za određivanje vjerojatnosti da je podudaranje svih 13 jezgrinih lokusa slučajna šansa, vjerojatnost izlazi na jedan prema 15 kvadrilijuna, dajte ili uzmite nekoliko milijardi. Matematičari, znanstvenici i statističari, međutim, postavljaju pitanje treba li se pravilo proizvoda uopće koristiti za određivanje točnosti DNK profiliranja. Kada se koriste druge metode određivanja njegove pouzdanosti, stopa točnosti DNK profiliranja može znatno pasti.
Međutim, veća zabrinutost od znanosti ili matematike koja se koristi za određivanje pouzdanosti pri radu s DNK dokazima je mogućnost ljudske pogreške ili kontaminacije. U mnogim slučajevima, uzorak DNK prolazi kroz nekoliko ruku od mjesta preuzimanja do sudnice, a mogućnost pogreške ili kontaminacije tijekom procesa može biti znatno veća od šanse za slučajni, netočni spoj. Iako su mjere zaštite obično na snazi kako bi se pokušala spriječiti mogućnost ljudske pogreške ili kontaminacije, ta mogućnost ipak postoji.