Drugi svjetski rat završio je 1945., ali glasine da nacistički vođa Adolf Hitler zapravo nije umro u svom berlinskom bunkeru i dalje su živjele. Konačno, tim francuskih patologa došao je do definitivnog dokaza o Hitlerovoj smrti u travnju 1945. Ruske vlasti dopustile su timu da pregleda zube i fragmente čeljusne kosti koji su bili pohranjeni u Moskvi više od 70 godina, te su zaključili da “postoji bez moguće sumnje” da su zubi pripadali Hitleru. Sovjetske trupe su na kraju rata izvukle ostatke izvan Führerbunkera. Patolozi su također pogledali fragmente lubanje pronađene sa zubima i potvrdili da dokazi ukazuju na to da je Hitler umro kako je prijavljeno: samoubojstvom, najvjerojatnije uzimanjem cijanida i upucavanjem.
Hitlerova smrt, obavijena sovjetskom propagandom:
Hitler je imao poznati loš zadah, karijes i bolest desni. Loše stanje njegovih zuba, kao i komplicirani set mostova i proteza, pomogli su pri identifikaciji, jer su se mogli usporediti s Hitlerovim rendgenskim snimkama i stomatološkim izvješćima iz 1940-ih.
Tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez je pokrenuo propagandnu kampanju poznatu kao Operacija Mit koja je potaknula glasine da je Adolf Hitler još živ i da su mu Britanci ili Amerikanci pomogli da pobjegne iz Njemačke. Desetljećima su Hitlerovi posmrtni ostaci bili pohranjeni u Moskvi, a vanjskim istražiteljima je zabranjen pristup.
Teorije zavjere dugo su sugerirale da je Hitler mogao pobjeći u Južnu Ameriku, kao što su to učinili neki drugi istaknuti nacisti poput Adolfa Eichmanna i Josefa Mengelea.