Izraz Deus vult latinski je za “Bog hoće”. Bio je to vrlo popularan skupni poklič u vrijeme Prvog križarskog rata u 11. stoljeću, a neki članovi određenih kršćanskih sekti ga i dalje koriste, iako s nešto manje agresivnim konotacijama. Iako većina ljudi ne govori ili ne uči latinski u moderno doba, taj je izraz dio zbirke latinskih fraza koje su opstale zbog njihovih vjerskih veza.
Prema povjesničarima koji su pisali o Prvom križarskom ratu, kada je papa Urban II najavio da će europski kršćani jahati u obranu kršćana na Istoku, članovi gomile su spontano počeli vikati “Deus vult”, sugerirajući da je Bog htio križarski rat. S obzirom na to da su mnogi ljudi govorili vulgarni latinski, a ne klasični latinski, mnogo je vjerojatnije da je mnoštvo uzvikivalo “Deus lo vult”, u strogom smislu, iako se nekoliko eruditskih svećenika možda držalo klasičnog latinskog oblika.
Ljudi mogu vidjeti ovu frazu napisanu kao “Deus lo vult”, ponajviše na grbu Reda Svetog groba, katoličkog viteškog reda koji datira iz vremena Prvog križarskog rata. Rani članovi Reda nedvojbeno su jahali u bitku uz povike izreke koja im je odzvanjala u ušima, što su jasno dokumentirali povjesničari koji su pisali o Prvom križarskom ratu, pa se može vidjeti zašto je on bio primamljiv kao moto.
Iako je pojam za neke ljude usko povezan s nasiljem križarskih ratova, mogao bi se promatrati i na drugačiji način. U znanstvenofantastičnom romanu Vrabac iz 1996. godine nekoliko isusovačkih likova često uzvikuju “Deus vult” kao odgovor na nešto prekrasno ili zapanjujuće, koristeći taj izraz da bi primijetili čudo Božjih djela i volje. Likovi u romanu to također izgovaraju kako bi objasnili neobjašnjivo, koristeći to u značenju “Bogu se sviđa ovako”.
Mnoge religije imaju neku sličnu frazu u svom rječniku, koristeći izraz za komentiranje životnih događaja ili za motiviranje ljudi. Ponekad se Božja volja može činiti kontradiktornom ili frustrirajućom, pa podsjetnik da Božja djela imaju svrhu, čak i ako se čini nejasnom, može biti vrlo utješan za neke ljude.