Ne postoji jedinstveni kriterij koji državu čini suverenom, ali suverenitet se u modernom svijetu obično odnosi na sposobnost vlade da provodi zakone nad teritorijom. O konceptu suvereniteta raspravljalo se stoljećima i od tada se nije pojavila nijedna dobro prihvaćena definicija. Postoji razlika između pravne i stvarne suverenosti, ali vlade koje su u stanju učinkovito provoditi zakone obično tvrde da su suverene i da ih strane zemlje priznaju kao suverene.
Koncept suvereniteta obično se povezuje s Thomasom Hobbesom, engleskim filozofom iz 15. stoljeća. U svojoj knjizi Levijatan iz 1651., Hobbes zagovara oblik isključive, apsolutne monarhije kako bi se ljudi uklonili iz prirodnog stanja. Bez suverene ovlasti da vlada nad stanovništvom, životi ljudi bi bili “gadni, okrutni i kratki”. Levijatan je tijekom godina bio suočen s mnogo kontroverzi, ali se smatra jednim od temeljnih djela teorije društvenog ugovora.
Tijekom doba prosvjetiteljstva, razum, a ne nasljeđe, zagovarao se kao legitimna osnova suverene vlasti. Prethodna stoljeća općenito su bila obilježena suverenošću vjerskih institucija ili vladajućih aristokracija, a to su prosvjetiteljski mislioci odbacili. Francuska i američka revolucija kasnih 1700-ih nastojale su uspostaviti suverenu vlast samih građana.
Postoje dva različita osjećaja suvereniteta, pravni i stvarni. Pravni suverenitet odnosi se na teorijsku tvrdnju upravljačkog tijela da vlada nad svojim subjektima. Ta su pravila obično kodificirana u skup zakona. S druge strane, stvarni suverenitet je stupanj do kojeg je upravljačko tijelo zapravo sposobno kontrolirati svoje subjekte. Ako ljudi općenito ne slijede autoritet koji tvrdi da je suveren, postoji malo stvarne suverenosti.
Pravni naspram stvarnog suvereniteta može se ilustrirati u slučaju Narodne Republike Kine (NRK) i Republike Kine. Oko 1990. oba su upravna tijela tvrdila da imaju pravni suverenitet nad kontinentalnom Kinom i otokom Tajvanom. U praksi, NRK je vršila stvarnu kontrolu samo nad kontinentalnom Kinom, a Republika Kina kontrolirala je samo Tajvan. Ova dva upravljačka tijela imala su isti pravni suverenitet, ali se njihov stvarni suverenitet razlikovao.
Ovo pitanje suvereniteta važno je i u međunarodnim odnosima. Vlade koje žele uspostaviti diplomatske odnose s drugim narodima moraju prvo odlučiti koje će upravljačko tijelo priznati kao suvereno. U mnogim slučajevima može postojati samo jedan očiti izbor. Međutim, u slučaju NRK-a i Republike Kine to možda neće biti laka odluka. Priznavanje ili odbijanje priznavanja suvereniteta upravljačkog tijela čest je uzrok međunarodnih sporova.