Trodimenzionalni (3D) računalni vid je metoda korištenja kamera koja omogućuje računalima da oponašaju ljudski vid za izgradnju 3D slike. S 3D računalnim vidom, računalo koristi dvije kamere odjednom – baš kao što osoba koristi dva oka – za izgradnju slike s dubinom. Osim upotrebe u stvaranju 3D slika i filmova s uređajima za snimanje, 3D računalni vid također se često koristi s robotikom, omogućujući robotima snimanje istinskog 3D okruženja. Jedan od glavnih problema u razvoju ovog sustava bio je osigurati da su kamere ispravno poravnate, ali mnogi su sustavi usavršili ovu tehniku. Ova metoda također čini 3D tehnologiju jeftinijom za potrošačko tržište, jer skupi procesori slika nisu potrebni za izgradnju 3D slike.
Da bi 3D računalni vid funkcionirao, računalo treba koristiti dvije različite kamere kao što ljudi koriste dva oka. Obje kamere snimaju ili snimaju okruženje iz različitih kutova, omogućujući računalu korištenje algoritma za spajanje slika i stvaranje dubine stvarnog života. Računala također mogu snimiti 3D slike u stvarnom vremenu, bez potrebe za puno obrade između snimanja i 3D zgrade. To čini 3D računalni vid korisnim za tržišta igara, filmova i snimanja.
Osim korištenja 3D računalnog vida za izradu slika i filmova, ova metoda se također često koristi u robotici, posebno kod robota napravljenih za kretanje i interakciju s okolinom. Koristeći dvije kamere, robot može razumjeti dubinu okruženja, čineći ga vještijim u radu s drugim objektima i prevladavanju fizičkih prepreka kao što su praznine i neravnine. Robotski pokret je također glatkiji zbog ovog razumijevanja dubine.
Glavni problem u stvaranju 3D računalnog vida bilo je poravnavanje dviju kamera kako bi radile kao oči. Mnogi od početnih sustava koji su koristili ovu tehnologiju nisu mogli poravnati kamere, pa su slike bile zamućene ili kombinirane na nekoherentan način. Od 2011. mnogi su sustavi prevladali ovaj problem, a neki su dostupni potrošačima.
Prije 3D računalnog vida, postojali su 3D procesori slika koji su mogli obavljati isti zadatak snimanja slika i njihova kombiniranja u dubinu. Glavni problem s ovom tehnikom je taj što su procesori slika skupi, što ih čini uglavnom nedostupnima za potrošačko tržište. Trošak nije toliki problem za 3D računalni vid, jer je proces kombiniranja slika prilično jednostavan. To omogućuje potrošačkom tržištu da uživa u 3D tehnologiji bez velike cijene.