3D virtualna stvarnost je vrsta videoigre ili sličnog računalnog softvera i hardvera koji omogućuje nekome da doživi trodimenzionalnu (3D) grafiku i zvukove na sveobuhvatan način. To se obično stvara kombinacijom različitih dijelova hardvera, koji mogu uključivati naočale ili neku drugu vrstu vizualnog zaslona, slušalice i razne ulazne uređaje. Računalni softver zatim stvara slike za zaslon i može pratiti gibanje i pokrete glave kako bi slike reagirale na pokrete korisnika. 3D virtualna stvarnost može se koristiti u simulacijama treninga, iako je razvoj napravljen na brojne načine kako bi se ova tehnologija pokušala upotrijebiti u igrama.
Osnovna ideja iza 3D virtualne stvarnosti je stvaranje virtualnog 3D prostora u kojem se osoba osjeća uronjeno i s kojim može na neki način komunicirati. To se obično postiže postojanjem virtualnog avatara za osobu unutar 3D okruženja, koji netko može koristiti iz perspektive prvog lica. Avatar tada djeluje kao osoba unutar 3D virtualne stvarnosti i kreće se prema unosu korisnika ili igrača.
Za stvaranje 3D virtualne stvarnosti često se koristi niz različitih vrsta hardvera, osim računalne opreme potrebne za pokretanje softvera za ovu vrstu programa. Neki oblik vizualnog prikaza potreban je kako bi se nekome omogućilo da se osjeća kao da je unutar virtualnog okruženja. To može biti bilo što, od niza velikih zidnih zaslona oko osobe koji oponašaju okruženje oko njega ili nje do upotrebe naočala ili slušalica sa zaslonima unutar njih. Slušalice su prilično popularne jer blokiraju druge čimbenike okoliša i mogu uključivati zvučnike kako bi se omogućilo nekome da ima vidljivi i zvučni angažman s virtualnom stvarnošću.
Neki tip ulaznog uređaja također se obično koristi s programom 3D virtualne stvarnosti, kako bi se omogućilo nekome interakcija s virtualnim okruženjem. Slušalice mogu uključivati detektore pokreta koji mijenjaju prikazane slike tako da odražavaju pokrete korisnika. To omogućuje nekome da pomiče svoju glavu da pogleda okolo u virtualni krajolik. Ručni uređaji za unos također se mogu koristiti za pomicanje virtualnog avatara unutar prostora i za interakciju s objektima u virtualnom svijetu.
Softver koji se koristi za stvaranje 3D virtualne stvarnosti može se prilično razlikovati, iako obično prikazuje 3D krajolike i objekte kako bi stvorio svijet oko korisnika. Simulacije treninga, na primjer, mogu omogućiti nekome da nauči upravljati avionom ili obavljati druge zadatke na način koji više nalikuje stvarnim uvjetima. Video igre već neko vrijeme eksperimentiraju s 3D virtualnom stvarnošću i nastavljaju s pokušajima razvijanja softvera koji bi omogućio igranje igara unutar takvog virtualnog prostora. Problemi su postojali u većini ovih razvoja, međutim, koji su uključivali sve, od loše kontrole i lošije grafike do glavobolje zbog naprezanja očiju.