Abulia, također nazvana Blocqova bolest, je neurološko stanje u kojem pacijentu nedostaje volje ili inicijative. Nalazi se u sredini spektra bolesti poznatih kao Poremećaji smanjene motivacije (DDM), od kojih je najmanje izražena apatija, a najteži akinetički mutizam, u kojem je pacijent sklon da uopće ne govori ili ne govori. Abulija može biti uzrokovana lezijama na frontalnom režnju ili bazalnim ganglijama mozga, disfunkcijom povezanom s dopaminom ili ozljedom mozga. Frontalni režanj kontrolira više razmišljanja, dok bazalni gangliji kontroliraju kretanje, tako da oštećenje bilo kojeg područja može rezultirati smanjenom motivacijom.
Abuliju karakterizira slabo ili smanjeno voljno kretanje, poteškoće u pokretanju ili održavanju kretanja, smanjena emocionalna reakcija, povećano vrijeme odgovora na pitanja i prijedloge, povećana pasivnost i smanjena društvena interakcija i interes za redovite aktivnosti. Neki pacijenti također imaju smanjen apetit i možda neće moći u potpunosti žvakati i progutati hranu. Stanje se ponekad pojavljuje samostalno, a ponekad kao simptom nekog drugog neurološkog stanja, kao što je Alzheimerova bolest, shizofrenija ili depresija. Huntingtonova bolest, Parkinsonova bolest i drugi degenerativni poremećaji središnjeg živčanog sustava mogu uzrokovati stvaranje legija koje mogu dovesti do razvoja abulije.
Abulija je najčešća kod pacijenata koji boluju od Alzheimerove bolesti. Dvadeset pet do 50 posto pacijenata s Alzheimerom pokazuje nedostatak motivacije. Što je teži i napredniji slučaj Alzheimerove bolesti, to je vjerojatnije da će se pojaviti s nedostatkom motivacije.
Abuliju može biti teško dijagnosticirati zbog statusa točke na spektru DDM-a. Kliničko promatranje i razgovor s bolesnikovom rodbinom i skrbnicima početni su koraci u dijagnosticiranju poremećaja. Računalna tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI) mogu pomoći u prepoznavanju lezija na mozgu koje mogu biti uzrok abulije.
Abulija se obično liječi lijekovima, obično antidepresivima. Prije propisivanja takvih lijekova, liječnici pokušavaju liječiti sve temeljne uzroke poremećaja, kao što su kontrola glavobolja ili napadaja, ili optimiziranje vida, sluha i govora. Ove metode mogu biti dovoljne same za sebe da poboljšaju stanje bolesnika.