Adaptivno ponašanje je sposobnost prilagođavanja novim situacijama i iskustvima, razvijanje vještina za uspješan život, kao i međuljudske interakcije. Ovo je u suprotnosti s neprilagođenim ponašanjem, gdje osoba razvija odgovor na dane situacije ili ponašanja, ali uzrokuje probleme, umjesto da stvara konstruktivne i korisne tehnike za suočavanje sa životom. Moguće je procijeniti ljude u različitim dobima kako bi vidjeli koliko dobro stječu životne vještine te utvrdili trebaju li im pomoć ili intervencije.
Ovo ponašanje je primjereno dobi, s tim da ljudi stječu sve složenije vještine kako stare. Za vrlo malu djecu, adaptivno ponašanje može uključivati stvari poput usavršavanja sposobnosti hvatanja za dohvat predmeta, govora kako bi se zatražila pomoć od odraslih te identificiranja i izbjegavanja opasnosti kao što su utičnice. Kako ljudi stare, usvajaju tehnike međuljudske komunikacije i počinju razvijati vještine življenja i učenja poput organiziranja domaće zadaće, rada i tako dalje.
Kada ljudi ne razviju prilagodljivo ponašanje na vrijeme, to može biti znak teškoća u učenju ili kognitivnog poremećaja koji otežava osobi stjecanje i primjenu znanja. Mnoge osobe s teškoćama u učenju imaju problema s razvojem ponašanja koje im pomaže u učenju, kao što je sposobnost fokusiranja, ispunjavanja domaće zadaće ili interakcije s drugim učenicima u učionici. Intelektualne teškoće poput Downovog sindroma mogu ometati razvoj adaptivnog ponašanja otežavajući ljudima učenje vještina i shvaćanje sve složenijih koncepata.
Roditelji mogu primijetiti da djeca ne razvijaju životne vještine redovito, a učitelji također mogu primijetiti probleme s razvojem adaptivnog ponašanja. Razvojni psiholog može procijeniti dijete, koristeći rubriku i oslanjajući se na opažanja ljudi oko djeteta kako bi utvrdio ispunjava li dijete razvojne ciljeve. Neka djeca su prirodno malo sporija i možda će im trebati više vremena, dok će druga možda trebati intervencije poput pomoćnika koji će im pomoći u učenju vještina ili lijekova za rješavanje kemijskih neravnoteža koje im otežavaju učenje.
Odrasli mogu razviti neprilagođene obrasce ponašanja kao rezultat zlostavljanja i traume. Mogu surađivati s psihologom ili terapeutom kako bi istražili podrijetlo svog ponašanja i vidjeli je li ih moguće modificirati. Netko tko nastoji izbjegavati sukobe, na primjer, mogao bi raditi s terapeutom na tome da bude asertivan s ljudima poput nadzornika i članova obitelji. Terapeuti mogu pomoći ljudima da identificiraju adaptivna ponašanja koja žele naučiti i radit će sa svojim klijentima kako bi poništili prethodno naučena ponašanja i razvili prikladnije vještine. To može uključivati fizičku, kao i psihološku terapiju; osoba koja hoda šepajući zbog moždanog udara, na primjer, mogla bi raditi na tome da ponovno nauči hodati.