Adlerijanska psihoterapija je škola psihoterapije proizašla iz djela Alfreda Adlera. Jedna od ključnih karakteristika ove škole psihoterapije je njezina usmjerenost na ideju inferiornosti. Adlerijanska psihoterapija ne samo da predlaže jedinstvenu teoriju osobnosti, već također predlaže redovite načine preusmjeravanja štetnih energija na korisnije puteve. Na mnogo načina, cilj ove vrste terapije nije stvoriti pojedinca koji je u miru sa svojim brojnim nedostacima, već pomoći ljudima da postanu produktivni i zdravi građani. To je u suprotnosti s mnogim drugim oblicima psihoterapije, u kojoj se niti jedna vrsta djelovanja ili osobnosti ne smatra štetnim ako je unutarnje u ravnoteži.
Škola Adlerove psihoterapije proizlazi iz Adlerovih vlastitih uvjerenja i filozofije o ljudskom umu. Adler je bio Freudov suvremenik, ali se on i Freud nisu slagali oko mnogih važnih pitanja. Jedan od najzanimljivijih dijelova Adlerove vizije psihoterapije bio je njegov naglasak na doprinosu zajednice i suradnje, kao i kako društveni kontekst utječe na individualnu psihologiju.
Praktičar adlerovske psihoterapije nastoji ne samo orijentirati pacijenta iz samouništenja kroz inferiornost, nego i usmjeriti tog pacijenta prema produktivnosti, što stvara osjećaj superiornosti. U ovoj školi mišljenja promiču se društvena povezanost i osjećaj zajedništva. Oblik koji ova veza poprima ovisi o eri u kojoj se terapija prakticira.
Mnogi adlerovski psihoterapeuti vjeruju da se životni obrasci postavljaju tijekom djetinjstva, pa se smatra da su pitanja poput redoslijeda rođenja i društvenog odgoja vrlo važna. Način na koji osoba gleda na svoju društvenu jedinicu se zatim proširuje kako bi postao način na koji ona ili ona gleda na svijet u cjelini. Kada se uspostave destruktivni obrasci inferiornosti, pojedinac može postati nesposoban nositi se sa svojom društvenom situacijom.
Tipična adlerovska psihoterapija ima oblik sokratskog dijaloga, što znači da terapeut postavlja pitanja kako bi sam vodio pacijenta do razumijevanja. Fokus ovog dijaloga djelomično je usmjeren od strane terapeuta, ali budući da uključuje sudjelovanje, pacijent također usmjerava tok logike u sesiji. U idealnom slučaju, pacijenti su dovoljno kompetentni da prepoznaju rupe u svojim misaonim procesima i druge negativne kvalitete kada im se predoče nepobitni logički postupci koji dokazuju da su u krivu. Ovo nije prikladan pristup kada se radi s osobama s teškim psihozama ili drugim iscrpljujućim mentalnim bolestima koje narušavaju razmišljanje.