Adsorpcija je proces, sličan apsorpciji, kojim se tvar u plinu ili tekućini vezuje za krutinu. Tvar može biti zagađivač, nazvan adsorbat, koji se privlači na površinu posebne krutine. Adsorpcija se događa prirodno, ali industrijalci su usavršili metode adsorpcije za čišćenje opasnog otpada ili pročišćavanje vode za piće.
Sićušne kemijske čestice suspendirane u drugoj fazi tvari, što znači u zraku kao plinu ili u vodi kao tekućini, ponekad se smatraju kontaminantima. Te se sitne čestice mogu odvojiti od te faze, nazvane adsorbent, kako bi ušle u drugu fazu. Materijal druge faze, poput čvrstog ugljika, prvenstveno cilja na te čestice i veže adsorbat na njegovu površinu. Preostali zrak ili tekućina je pročišćena. To se razlikuje od apsorpcije gdje čestice nikada ne mijenjaju fazu, već ulaze u pore krutine zajedno s popratnim zrakom ili vodom.
Prirodne ili organske metode adsorpcije se odvijaju cijelo vrijeme. Na primjer, ocean adsorbira ugljični dioksid u atmosferi, što utječe na klimu i atmosfersku temperaturu. Rani ljudi su primijetili da bi, ako bi pougljenili komad kosti do kraja, mogli staviti kost u mješavine hrane, kao što je šećerna voda, i ona bi skupljala zagađujuće čestice koje nisu bile jestive, čime bi pročišćavala hranu. Čestice obojene u našem vidljivom spektru, kao i one s jakim mirisima, najlakše se adsorbiraju.
Važno je iskoristiti moć adsorpcije u borbi protiv modernih kemijskih opasnosti. Neke krute tvari su idealne za adsorpciju. Imaju veliku površinu za svoj volumen jer su prošarani mikroporama. Industrijska i komercijalna uporaba adsorpcijskih filtara varira. Na primjer, ugljik čini bolji okus hladne pitke vode. Ugljeni filtar se može zagrijati kako bi se površina očistila od adsorbata i ponovno upotrijebila. Aktivirani aluminij uklanja štetne kemikalije poput fluorida i arsena iz tekućina. Sintetičke smole mogu očistiti vrlo opasna izlijevanja, kao što su živčani plin, u područjima koja bi mogla imati visoke temperature, poput eksploziva.