Afirmativna akcija je skup politika koje su osmišljene za promicanje uključivanja svih pojedinaca, rješavajući na taj način zabrinutost zbog diskriminacije. Neki oblik je prisutan u Sjedinjenim Državama od kasnih 1800-ih, ali poticanje opsežnijih zakona i njihova provedba stvarno je počelo 1960-ih s pokretom za građanska prava. Postoji niz argumenata protiv afirmativne akcije, a kritičari je nazivaju “obrnutom diskriminacijom” i tvrde da ona postavlja prepreke među ljudima, umjesto da ih ruši.
Nekoliko je pitanja osmišljeno tako da se rješavaju afirmativnim djelovanjem. Prvi je prošla povijest diskriminacije, sa zakonima koji priznaju činjenicu da su mnogi ljudi povijesno bili isključeni iz poslova, škola i društvenih nastojanja, te da je u mnogim slučajevima ovaj povijesni obrazac isključenosti stvarao nedostatke. Zabrinutost oko trenutne diskriminacije također je osmišljena tako da se riješi ovim politikama, kao i želje za stvaranjem potpunije integriranog i raznolikijeg društva.
Mnogi zakoni i politike koje se odnose na pitanja diskriminacije vrte se oko ideje jednakih mogućnosti, a pristalice tvrde da bi svi trebali imati priliku za uspjeh u društvu i da ljudi mogu biti u nepovoljnijem položaju zbog rase, etničkog podrijetla, vjere, seksualne orijentacije, ili spol. Umjesto davanja prednosti manjinama, ovi zakoni bi trebali osigurati da su manjine jednako uključene i nagraditi uključivanje različitosti. Zagovornici tvrde da ovi zakoni također prepoznaju da postoje razlike među ljudima i da se te razlike moraju rješavati, umjesto da se zauzme stav “slijepo za boje”, što često može biti loša usluga manjinama.
Protivnici često sugeriraju da takvi zakoni mogu promovirati ljude koji su nedovoljno kvalificirani, oduzimajući poslove ili druge pozicije onima koji bolje odgovaraju, bez krivnje kvalificiranog kandidata. Takve radnje, koje mogu nerazmjerno utjecati na bijelce, jednostavno su još jedan oblik diskriminacije, sugeriraju. Neki tvrde da prakticiranje nove nepravde u sadašnjosti ne čini ništa da bi se stvarno ispravile nepravde iz prošlosti.
Osim toga, često se tvrdi da afirmativna akcija obezvređuje postignuća pojedinaca u skupinama koje su bile diskriminirane u prošlosti. Takve politike mogu se smatrati sugerirajući da je tim ljudima potrebna pomoć da bi uspjeli, a ne da to čine na temelju vlastitih zasluga. Sniženi standardi za manjine, sugeriraju drugi, obeshrabruju te pojedince da daju sve od sebe.
Jedan primjer ove vrste zakona je onaj koji kaže da najmodavci ne mogu uskratiti najam jedinica ljudima na temelju rase ili obiteljskog statusa. Ove vrste zakona posebno su osmišljene kako bi se utvrdili primjeri diskriminacije i jasno dali do znanja da takve radnje nisu zakonite. Drugi primjer može biti zakon koji daje prednost vladinim ponudama koje uključuju korištenje manjinskih podizvođača. Ljudi neće nužno automatski dati ponudu za podugovaranje ženskoj slikarskoj ekipi, na primjer, ali će im se dati veća težina u procesu donošenja odluka.
Mnoge nacije imaju zakone o knjigama koji spadaju pod okrilje afirmativne akcije. Osim toga, mnoge tvrtke i vladine agencije imaju politike koje su osmišljene za promicanje raznolikosti. Zagovornici tvrde da ove politike ne koriste samo manjinama koje su zaštićene i promovirane takvim politikama, već i tvrtki i radnom mjestu u cjelini, jer uključivanje ljudi različitog porijekla može doprinijeti boljoj raznolikosti ideja i načina rada. Izravna borba protiv diskriminacije kroz takve politike također je osmišljena kako bi se smanjili kulturni, socioekonomski i klasni jaz između ljudi različitog porijekla.