Agarwood se formira kao smolasta tvar duboko u nekim vrstama drveća iz jugoistočne Azije. Mnoge kulture cijene drvo agar, koje uopće nije drvo, kao tamjan i mirisno ulje koje se koristi tijekom vjerskih ceremonija u hramovima i džamijama. Prekomjerna berba agarovog drva iz navodno zaštićenih šuma učinila je smolu rijetkom, kao i ugrozila mnoge vrste stabala domaćina.
Također poznato kao drvo aloje, srce ili orlovo drvo, drvo agara nalikuje jantarnoj smoli. Ljepljiv je i savitljiv, ali ga drveće prirodno ne proizvodi kao većina vrsta soka. Formira se samo u malom postotku stabala iz obitelji Aquilaria, zvanih thymelaeceae, koja su rasla u umjerenim i prašumama u Maleziji, Papui Novoj Gvineji, Indoneziji, Indiji i Vijetnamu. Ova tropska stabla zapravo rastu vrlo brzo na siromašnom tlu, sve dok imaju dovoljno vode.
Nažalost, drveće nije cijenjeno zbog svoje plodne građe, već zbog anomalne tvari agarovog drveta koja se čini kao rezultat infekcije ili genetske mutacije. Nažalost, ne može se reći koja bi stabla mogla donijeti pozamašnu žetvu agar drva dok se ne posječe i rascijepe. Predviđanje je možda omogućilo njihovo praćenje kao obnovljivi resurs, ali prekomjerna berba je gotovo eliminirala stabla Aquilaria u većini zemalja. Repopulacija u ovom trenutku vjerojatno nije održiva.
Drvo agar, uglavnom iz Vijetnama, koje se izvozi u druge zemlje moglo bi se spaliti kao ljekoviti dim, omotati šalovima za molitvu kako bi ih namirisalo ili prešano kako bi se izvuklo snažno ulje. Ayurvedska i tradicionalna kineska medicina cijene dim kao ljekovit jer uspostavlja ravnotežu chija. U Koreji “kanam” gori zbog crnog dima, baš kao i “kanankoh” u Japanu.
Sveta mjesta islama, šintoizma i budizma koriste destilirano ulje agarovog drveta kao hramske ponude i tamjan. Hvaljeni miris iz “drva bogova” može se staviti na oltare, kao i na kožu kako bi se dočarao bogat miris. Čak su i sapuni i parfemi uključili prepoznatljivu aromu agarovog drveta.