Jer otkad bilježimo povijest, ratovi su se vodili radi teritorijalnog dobitka ili radi osvajanja drugog naroda. Koncept da jača nacija treba prevladati bio je uglavnom prihvaćen u cijelom svijetu sve do 20. stoljeća, kada je koncept agresije bez opravdanja počeo gubiti naklonost. Novi izraz – “agresijski rat” – počeo se probijati u nomenklaturu mnogih jezika kao način da se opiše rat koji nema opravdanu svrhu, kao što je samoobrana. Od tada se svjetonazor na agresiju promijenio do te mjere da se zločini agresije danas smatraju međunarodnim zločinima, zajedno s trgovinom ljudima i genocidom.
Kada se jedna nacija, ili njezina frakcija, upusti u oružani sukob protiv druge nacije bez provokacija, kaže se da je vodila agresivni rat. U moderno doba, agresivni rat se smatra neprihvatljivim među većinom nacija svijeta. Iako se precizna definicija agresivnog rata može osporiti, većina se znanstvenika slaže da rat bez opravdanja samoobrane odgovara definiciji.
U većini slučajeva, agresivni rat se vodi radi osvajanja teritorija ili podjarmljivanja naroda druge nacije. Rat koji su nacisti vodili u Njemačkoj tijekom 1940-ih općenito se smatra vrhunskim primjerom agresije. Noviji primjer je infiltracija Kuvajta od strane Iraka 1990. godine, što je u konačnici dovelo do Zaljevskog rata.
Nedostatak jedinstvene definicije zločina agresije ili agresije glavna je prepreka procesuiranju zločina agresije na međunarodnoj razini. Iako postoji Međunarodni kazneni sud, njegova je nadležnost ograničena i komplicirana. Rimski statut Kaznenog suda, koji je međunarodni ugovor kojim se osniva sud, tvrdi da su zločini agresije kažnjivi pred sudom; međutim, jednoobrazno prihvaćena definicija agresije i dalje je problem među zemljama članicama. Osim toga, nisu sve zemlje potpisale ili ratificirale sporazum – među značajnim izostancima su Sjedinjene Države, Kina i Indija.
Dok se ne postigne dogovor oko jedinstvene definicije zločina agresije, kazneni progon će ostati nedostižan. Međutim, javno mnijenje i međunarodni konsenzus odvraćaju nacije koje mogu razmišljati o vođenju rata protiv druge nacije bez opravdanog razloga. Ujedinjeni narodi, kao i brojni međunarodni ugovori, nastavit će služiti kao autoritet za smjernice u vezi s oružanim sukobima sve dok Međunarodni kazneni sud, ili slično tijelo, konačno ne bude spremno ispuniti tu ulogu.