Alegorija špilje je narativno sredstvo koje je koristio grčki filozof Platon u Republici, jednom od njegovih najpoznatijih djela. To je proširena alegorija u kojoj su ljudi prikazani kao zatočeni svojim tijelima i onim što percipiraju samo pogledom. Platon se poigrava pojmom što bi se dogodilo kada bi ljudi iznenada susreli božansko svjetlo sunca i percipirali “pravu” stvarnost – drugim riječima, istražuje što bi se dogodilo kada bi ljudi zapravo prihvatili filozofiju i njome postali prosvijetljeni. Alegorija je bila predmet mnogih znanstvenih tumačenja i ima mnogo odjeka u modernoj kulturi.
Kontekst u Republici
Republika je strukturirana kao izmišljeni dijalog između Sokrata i Glaukona, dvojice grčkih mislilaca. Alegorija špilje postaje temeljni dio djela kada Sokrat zamoli Glaukona da zamisli scenarij u kojem ljudi zapravo cijeli život žive u mračnom svijetu gdje su sjene i lom svjetlosti od vatre iza njih jedine konstante. Ljudi su okovani, kaže Sokrat, ali budući da je to život koji su oduvijek poznavali, ne razumiju niti cijene ograničenja s kojima se suočavaju.
Sokrat dalje opisuje kako bi ovi zatvorenici vjerojatno reagirali kada bi izravno gledali u vatre koje mogu vidjeti samo treperenje – ili, što je još važnije, kako bi reagirali da ih ikada izvedu iz špilje na svijet. Znanstvenici su opsežno analizirali alegoriju špilje, i premda se tumačenja ponešto razlikuju, većina se slaže da alegorija govori o čovjekovom stanju u svijetu, moći znanja i istine i koliko je ljudima lako zaslijepiti njihova vlastita neposredna ograničenja.
Stanje čovjeka
Prema alegoriji, čovjekovo stanje je vezano za percepcije. Kad je čovjek okovan samo s vatrom iza sebe, on svijet doživljava promatrajući sjene na zidu. On ne shvaća da ima više za vidjeti ili znati, te kao takav vodi uglavnom pasivan, nezainteresiran život. Sve dok su mu osnovne potrebe zadovoljene, ne postavlja pitanja. Mnogi vjeruju da je to izjava o ljudima koji ne traže otvoreno znanje ili istinu, već prihvaćaju ono što im se kaže ili što mogu odmah doživjeti.
Potraga za Istinom
Sokrat zatim opisuje što bi se dogodilo kada bi okovani čovjek bio iznenada oslobođen svog ropstva i pušten u svijet. Opisuje kako bi se neki ljudi odmah uplašili i htjeli bi se vratiti u špilju i njezinu poznatost. Drugi bi gledali u sunce i konačno počeli vidjeti svijet onakvim kakav uistinu jest. Ovi ljudi, sugerira alegorija, voljni su tražiti istinu.
Tragači za istinom shvatili bi ograničenja svog prijašnjeg postojanja i doveli bi u pitanje obmanu svojih prijašnjih života. Nekolicina bi prigrlila sunce i “pravi život” i stoga bi imala daleko bolje razumijevanje istine, znanja i mudrosti. Mnogi bi se također htjeli vratiti u špilju kako bi oslobodili ostale u ropstvu. Bili bi zbunjeni kada ljudi koji su još u špilji ne bi vjerovali sada “prosvijetljenom” nosiocu istine.
Uobičajena tumačenja
Alegorije su podložne brojnim tumačenjima, a Alegorija špilje nije iznimka. Neki tumače Platonovo djelo kao povezano sa Sokratovim životom. U cijeloj Republici, Sokrat je proveo svoj život pokušavajući osloboditi lance drugih pomažući im da dođu do “istine”. To što je smijenjen, diskreditiran i na kraju osuđen na smrt sugerira da je “govoriti” nekome istinu neprikladno.
Istina se mora doživjeti, a ne reći jer jezik ne uspijeva prenijeti vjerovanje. Ova tema je konstanta u Platonovom djelu. Jezik je najmanja sjena stvarnosti, a ljudi koji su čvrsto privrženi religioznom gledištu često ponavljaju ovu izjavu – vjera se ne može dati drugim ljudima, ali se mora iskusiti da bi je upoznala.
Alegorija špilje također može predstavljati proširenu metaforu za stanje ljudskog postojanja i transformaciju koja se događa tijekom filozofskog prosvjetljenja. Kada svjetlo sunca obasja oslobođenog čovjeka, on doživljava prosvjetljenje. Manje brige svijeta kako ih je on ranije promatrao sada se vide kao lažne percepcije i on je željan podijeliti svoje prosvjetljenje s drugima.
Ekstenzija u modernim medijima i kulturi
Tematski elementi iz Alegorije špilje i dalje utječu na zapadnjačku misao. Bez obzira slaže li se osoba s Platonovom definicijom istine ili prosvjetljenja ili ne, poznavanje njegovog argumenta može poslužiti za tumačenje umjetnosti, filma i književnosti budući da su reference na njih uobičajene i prilično popularne.