Analitička fonika je metoda poučavanja čitanja koja se najprije temelji na pamćenju vidnih riječi, a zatim na analizi fonetske strukture tih vidnih riječi. Razlikuje se od drugih popularnih foničkih pristupa, kao što je lingvistička fonika ili sintetička fonika, prvenstveno po tome što je pristup odozgo prema dolje. To znači da počinje s autentičnim pričama, a zatim se svodi na riječi i pojedinačna slova ili fonetske jedinice. Analitička fonetika se često koristi kao dio cijelog jezičnog kurikuluma.
Cjelojezični pristupi podučavanju čitanja započinju tako da učitelj čita beletristike ili nefikcijske priče učenicima dok one slijede. Učenici tada uče prepoznavati riječi iz vida, a da ne moraju nužno zvučati nove riječi, jer nemaju puno znanja o fonici, što je način na koji slova odgovaraju glasovima riječi. Analitička fonika je jedan od načina da se riješi ovaj nedostatak u cijelom jeziku, tako da učenici analiziraju foniku riječi koje već poznaju.
Općenito, sat iz analitičke fonike uključivat će učitelja koji učenicima pokazuje skupove riječi koje imaju zajedničku kombinaciju slova ili slova, kao što su “zvuk”, “brašno” i “oblak”. Učitelj vodi učenike da otkriju kako su glasovi i slova povezani. U ovom slučaju, “ou” u sve tri riječi zvuči kao “ow”. Nakon što učenici budu u stanju prepoznati kombinacije slova koje čine riječi koje već poznaju, moći će zvučati i druge riječi koje nisu prije susreli.
Analitička fonika usporediva je s lingvističkom fonikom po tome što se obje usredotočuju na zvučne obrasce unutar riječi, a ne na pojedinačne glasove slova, ali se lingvistička fonika manje oslanja na upotrebu vidnih riječi dobivenih čitanjem. Učenici uče čitati skupine riječi koje sve sadrže slične obrasce, kao što su “kralj”, “prsten” i “pjevati”. Tada im se može dati zadatak čitanja koji koristi ove i druge slično strukturirane riječi. Zagovornici pristupa odozgo prema dolje mogli bi kritizirati ovu metodu jer koristi umjetne i stoga obično nezanimljive tekstove.
Sintetička fonika je gotovo potpuna suprotnost analitičkoj. Dok analitička fonika počinje cijelim pričama i radi sve do pojedinačnih zvukova, sintetička fonika koristi pristup “odozdo prema gore” učeći učenike da prepoznaju zvukove pojedinih slova. Ti se zvukovi zatim kombiniraju ili sintetiziraju kako bi se dobile riječi. Sintetička fonika poučava čitanje i pravopis s pisanjem istovremeno, za razliku od analitičke fonetike koja prvo naglašava čitanje, a zatim prelazi na pravopis i pisanje.