Analogno razmišljanje je metoda obrade informacija koja uspoređuje sličnosti između novih i shvaćenih koncepata, a zatim koristi te sličnosti kako bi se steklo razumijevanje novog koncepta. To je oblik induktivnog zaključivanja jer nastoji pružiti razumijevanje onoga što je vjerojatno istina, umjesto da deduktivno dokazuje nešto kao činjenicu. Ovu metodu mogu koristiti i djeca i odrasli kao način učenja novih informacija ili kao dio uvjerljive rasprave.
Proces zaključivanja započinje tako što osoba određuje ciljnu domenu ili novu ideju koju treba naučiti ili objasniti. Zatim se uspoređuje s općom podudarnom domenom ili idejom koja je već dobro shvaćena. Dvije domene moraju biti dovoljno slične da bi se napravila valjana, značajna usporedba. Odabiru se određene kvalitete koje pripadaju podudarnoj domeni, a zatim se traže povezane stavke u ciljnoj domeni kako bi se te dvije domene povezale. Na primjer, učinak hrane na ljudsko tijelo može biti analogija s učinkom benzina na automobil jer su oba odgovorna za ispravno funkcioniranje entiteta.
Analogno razmišljanje temelji se na sposobnosti mozga da oblikuje obrasce asocijacijom. Mozak bi mogao lakše razumjeti nove koncepte ako ih se percipira kao dio obrasca. Ako se novi koncept usporedi s nečim što mozak već zna, vjerojatnije je da će mozak lakše pohraniti nove informacije.
Proučavanje procesa i učinkovitosti analognog zaključivanja primjenjuje se na mnoga područja. Budući da analogije pokazuju vjerojatnost sličnosti, a ne da ih činjenično dokazuju, odvjetnici mogu koristiti analogne argumente u slučajevima koji nemaju puno dokaza. Takav argument ukazuje na sličnost koju dijele dvije ideje ili objekti, a zatim koristi tu zajedničku sličnost kako bi dokazao da će ideje vjerojatno imati i druge zajedničke stvari. Na primjer, odvjetnik može napraviti analogiju između svog klijenta i prošlog sudskog suđenja za isto kazneno djelo za koje je osoba proglašena nevinom. Budući da su okolnosti optužbe slične, odvjetnik će tvrditi da bi i ishodi trebali biti slični.
Područje znanosti također koristi ovu vrstu zaključivanja, ali se koristi za smišljanje novih koncepata, a ne za uvjeravanje. Znanstvenici će često uspoređivati dokazani znanstveni proces s nedokazanim kako bi formirali hipoteze na kojima će temeljiti nova istraživanja. Oni mogu zaključiti da, budući da su dva procesa slična na jedan način, postoji veća vjerojatnost da će imati više zajedničkih stvari.
Psiholozi se često usredotočuju na kognitivne aspekte zaključivanja. Oni mogu provesti istraživanja kako bi utvrdili kako i zašto mozak zadržava informacije putem analogija. Psiholozi također mogu proučavati razlike između načina na koji ih djeca i odrasli koriste.