Anarhosindikalizam je grana anarhizma čiji zagovornici pozivaju na oslobađanje radničke klase kroz snagu radničkih sindikata. Anarhosindikalisti se također ponekad nazivaju libertarijanskim sindikalistima ili revolucionarnim sindikalistima. Načela anarho-sindikalizma pozivaju na rušenje opresivnih struktura uglavnom izravnim djelovanjem, kao što su masovni radnički pokreti i štrajkovi, za razliku od neizravnog djelovanja, kao što je lobiranje političara da se bore za radnička prava. Nakon ukidanja državnog i platnog sustava, anarhosindikalizam traži društveno-ekonomski sustav kojim bi upravljala samoupravna radnička vijeća.
Anarhosindikalisti vjeruju da su sustavi plaća i vlade – čak i kapitalistička slobodna tržišta – opresivni, sprječavajući pojedince da ostvare svoju punu slobodu i potencijal. Također vjeruju da sustav plaća guši rad s nepravednim hijerarhijama upravljanja odozgo prema dolje.
Pokret je izrastao iz europskih radničkih borbi u kasnom 19. stoljeću. Osobito je sjeme anarho-sindikalističkog pokreta izraslo iz formiranja Međunarodnog udruženja radnika (IWA), koje je također bilo poznato kao Prva internacionala. Prva internacionala okupila se prvi od mnogih puta u dvorani St. Martin’s, smještenoj u Londonu, Engleska, 1865. Tamo se raspravljalo o različitim anarhističkim i komunističkim filozofijama.
Nakon sastanka u dvorani sv. Martina, radnički pokret se podijelio na dvije velike frakcije: marksizam — na čelu s Karlom Marxom — i ono što je tada bilo poznato kao kolektivistički anarhizam — na čelu s Mihailom Bakunjinom. Ova dva različita pokreta nazivaju se etatističkim ili Marxovim krilom i anarhističkim, ili Bakunjinovim krilom. Kolektivistički anarhizam postavio je filozofske temelje za ono što će postati poznato kao anarhosindikalizam.
Marksizam je pozivao na promjenu socio-ekonomske strukture korištenjem političke moći, dok su sljedbenici anarhosindikalizma vjerovali da politički poslovi neće biti dovoljni; bila bi neophodna izravnija opozicija kapitalizmu. Bakunjin je također tvrdio da će Marx i njegovi sljedbenici, nakon što steknu političku moć, u konačnici postati jednako neispravni i korumpirani kao i one moći kojima su se suprotstavljali.
Sljedbenici anarhosindikalizma rasli su diljem Europe, a osobito su procvjetali u Španjolskoj do 1920-ih. Zapravo, Španjolska je možda dala podrijetlo riječi “sindikalizam” sa španjolskom riječi “syndicalismo”, što znači sindikalizam. S obzirom na to, pokret bi se mogao nazvati anarho-sindikalizmom; iz bilo kojeg razloga, međutim, naziv sindikalizam zadržao se, čak i u engleskim prijevodima. Do kasnih 1930-ih, anarhosindikalizam je igrao ključnu ulogu u Španjolskom građanskom ratu. Dok su se razne stranke borile za vlast nakon uznemirenja Druge španjolske republike, anarhisti i marksistički sljedbenici podjednako su pridonijeli nacionalnoj borbi i raspravi o budućnosti zemlje.
Anarhosindikalizam traje kao jedna od popularnijih grana anarhije, a pokret još uvijek uživa zdrav broj sljedbenika. Kao i kod svakog filozofskog pokreta, postoje različite nijanse anarhosindikalizma. Neki sljedbenici, na primjer, miješaju anarhistička uvjerenja s načelima komunizma. Takvi pojedinci nazivani su anarhokomunistima.