Antimaska je pretjerana, neuredna izvedba koja se pojavljuje kao dio raskola u predstavljanju maske, formalna izvedba koja uključuje ples, razrađene kostime i ukrašene scenografije. Maske su bile popularan oblik zabave na dvoru u Engleskoj 16. i 17. stoljeća. Anti-maska je uvedena početkom 1600-ih. Dramatičar Ben Jonson općenito je zaslužan za dodavanje ove inovacije u izvedbu kako bi povećao dramatičnu napetost i zanimanje.
Maske su laskale svojim pokroviteljima, obično monarsima ili visokorangiranim lordovima, a podrijetlom su imale formalne izbore. Na vrhuncu ovog oblika zabave pridružili su se neki dvorjani, izvodeći razrađene i složene plesove, ponekad sa svojim identitetom skrivenim iza maski. Izvedba antimaske obično se odvijala na početku ili kao međuigra, a obično su uključivali profesionalne glumce, a ne dvorjane zbog tematike.
U ovom segmentu izvedbe, igrači bi bili grubi i razulareni, dopuštajući glavnoj maski da pruži oblik rezolucije. Ovo je obično bilo zamišljeno da laska pokrovitelju izvedbe; antimaska bi mogla predstavljati popularne političke neprijatelje, na primjer, dok bi maska bila alegorija za monarha, koji bi mogao vratiti red i milost. Unošenje elementa konflikta u izvedbu kroz antimaskiju dodalo je osjećaj raskošnosti, ali i povećava šanse da će pokrovitelj biti zadovoljan laskavim rješenjem.
Glumci u antimaski nosili bi dramatične, groteskne kostime i maske uz tešku šminku. Neki su bili osmišljeni da budu zastrašujući, dok je u drugim slučajevima uveden element komedije kako bi se ismijali subjekti anti-maske. Izvođač odjeven kao političar, na primjer, mogao bi sudjelovati u grubim šalama temeljenim na tjelesnom humoru, a izvođači bi se mogli namjerno spotaknuti, pasti i kretati na nespretan i nespretan način. Stupanj dramatizacije ovisio je o izvedbi i uputama kreatora koji je uvijek pazio da se prilagodi ukusu mecene.
Nastupi ove prirode nastavili su se i dalje od vrhunca njihove popularnosti, ali su postali mnogo rjeđi. Još u 20. stoljeću dramatičari su još uvijek proizvodili maske, iako obično kao formalne predstave za javnost, a ne privatne događaje na sudu. Ti su događaji zadržali raskoš i raskoš, ali su se u svojim pričama manje oslanjali na alegoriju. Cilj nije bio laskati gledatelju, već ispričati priču i zadržati tradicionalni oblik umjetnosti.