Protupapa je netko tko tvrdi da je Papa, ali ga Rimokatolička crkva ne priznaje kao valjano izabranog papu. Jedini službeni Papa je onaj kojeg je u Rimu izabralo i ratificiralo vijeće kardinala nakon smrti posljednjeg Pape. Antipape odražavaju argumente i podjele unutar crkve, od kojih su neki povijesno bili političke prirode, dok su drugi proizašli iz sporova oko vjerske doktrine.
Prvi zabilježeni i široko priznati antipapa bio je Hipolit, u trećem stoljeću prije Krista. U konačnici, Hipolita je Katolička crkva proglasila svecem, jer se prije smrti pomirio s crkvom. Posljednji istaknuti antipapa bio je Felix IV, u 1400-ima, ilustrirajući izvanrednu stabilnost Rimokatoličke crkve nakon što je uspjela dobiti prednost u Papinskoj šizmu ranih 1400-ih. Od tog vremena pojavio se niz manjih antipapa, ali obično u tako izoliranim područjima i s tako malim skupinama sljedbenika da se nisu smatrali važnima.
Postoji niz načina na koje netko može postati protupapa. U različitim razdobljima povijesti ljudi su se jednostavno deklarirali za pape, ali obično takvi antipape ne dobivaju malo podrške ili pažnje javnosti. Najobičnije, antipapa nastaje kao rezultat vjerske frakcije koja radi u suprotnosti s Rimokatoličkom crkvom. Tijekom Papinskog raskola, na primjer, suparničke skupine u Avignonu i Rimu natjecale su se za kontrolu nad papinstvom i svaka je birala svog papu.
Antipape mogu birati i organizacije trećih strana, kao što se dogodilo i u Papinskom raskolu, kada se pokušalo pomiriti problem i umjesto njega je stvoren treći suparnik papinstvu. U nekim slučajevima, antipape su proglasili i politički subjekti, kao što su kraljevi, obično iz želje da steknu kontrolu nad crkvom iz političkih ili društvenih razloga.
Povijesno gledano, kada je Rimokatolička crkva primila vijest o antipapi, često je krenula izopćiti protupapu, zajedno s njegovim pristašama. Ova stroga kazna osmišljena je kako da kazni protupapu i njegovu frakciju, tako i da posluži kao upozorenje potencijalnim neistomišljenicima u crkvi. Rim zadržava kontrolu nad Katoličkom crkvom i želi to jasno staviti do znanja katolicima diljem svijeta; promjene politike, odluke o izmjeni liturgije i reforme u vjerskoj doktrini moraju potjecati iz Rima, baš kao što to čini i sam Papa.