Antraciklin je klasa antibiotika dobivenih iz bakterije Streptomyces; lijekovi iz ove klase obično se koriste u kemoterapijskim tretmanima. Antraciklini djeluju tako što oštećuju enzime koji olakšavaju replikaciju DNK u tumorskim stanicama. Njihova funkcija nije specifična ni za jednu fazu rasta stanica, pa su učinkoviti protiv mnogih vrsta raka. U Sjedinjenim Državama, antraciklini se koriste u više od polovice tečajeva kemoterapije za rak u djetinjstvu, a često se koriste i za liječenje raka dojke. Liječenje je učinkovito, ali nosi rizik od srčanih nuspojava koje su posebno štetne za žene i djecu.
Prvi antraciklin, daunorubicin, izoliran je 1960-ih u Francuskoj i Italiji. Drugi, doksorubicin, otkriven je 1967. Potraga za alternativnim tretmanima koji su proizveli manje nuspojava dovela je do razvoja mnogo više antraciklina, ali su originalna dva još uvijek uobičajena u kemoterapijskim tretmanima.
Najozbiljnija nuspojava liječenja antraciklinima je kardiotoksičnost. Lijekovi mogu oštetiti srčano tkivo i poremetiti rad srca, što rezultira stanjem koje se s vremenom degenerira. Trideset godina nakon liječenja, rizik od srčanih smrti za pacijente koji su primali antracikline je tri puta veći nego za one koji nisu, prema Nacionalnom institutu za rak u Sjedinjenim Državama. Antraciklini također imaju tendenciju nanijeti više štete ženskim nego muškim srcima, a kardiotoksičnost je posebno zabrinjavajuća u liječenju djece zbog kumulativnih učinaka tijekom vremena.
Međutim, učinci kardiotoksičnosti mogu se spriječiti. Studija objavljena u rujnu 2010. pokazala je da primjena deksrazoksana neposredno prije liječenja antraciklinom može zaštititi srce bez ometanja učinkovitosti antraciklina u borbi protiv raka. Studija je bila mala i specifična za jednu metodu liječenja; provode se daljnja istraživanja kako bi se potvrdili nalazi i proučila učinkovitost lijekova s drugim vrstama liječenja antraciklinima.
Druga zabrinutost je da su neki karcinomi otporni na liječenje antraciklinima. U siječnju 2010. istraživači su identificirali dva gena koja su pokazala prekomjernu ekspresiju u tumorima s rezistencijom na antracikline. Ako laboratorijski znanstvenici imaju pristup metodi za testiranje abnormalnosti u dva gena, ovi se nalazi mogu koristiti za predviđanje rezistencije tako da pacijenti s rezistentnim tumorima mogu dobiti različite tretmane i biti pošteđeni nuspojava antraciklina.