Apartheid je bio sustav legalnog rasnog odvajanja koji je dominirao Južnoafričkom Republikom od 1948. do 1993., međutim, mehanizmi aparthejda uspostavljeni su mnogo prije 1948., a Južna Afrika se i dalje bori s posljedicama. Pod apartheidom su različite rase bile razdvojene u različite regije, a diskriminacija obojenih ljudi nije bila samo prihvatljiva, već je i zakonski ukorijenjena, a bijelci su imali prioritet stanovanja, poslova, obrazovanja i političke moći. Iako je Južna Afrika bila žestoko kritizirana zbog sustava, pravni sustav aparthejda počeo se rušiti tek 1991., a 1993. je u potpunosti izbačen izborom Nelsona Mandele, prvog crnaca demokratski izabranog predsjednika Južne Afrike. . Pojam se također općenito koristi diljem svijeta za označavanje sistemskog rasizma koji se tolerira, a ne suočava s njim.
Apartheid je riječ na afrikaansu koja znači “odvojeni” ili “odvojeni”, a jedan od prvih zakona o apartheidu bio je Zakon o grupnim područjima iz 1950., koji je odvajao životne prostore, koncentrirao bijelce u gradovima i tjerao obojene ljude u ruralna područja ili urbanim rubovima. Osim što je odvojio bijelce od nebijelaca, aparthejd je također razdvojio različite rase, a bratimljenje između Afrikanaca različitih plemena, Azijata i Europljana bilo je mršteno. Bijelci i nebijelci imali su različite poslove, živjeli u različitim regijama i bili su podložni različitim razinama plaća, obrazovanja i zdravstvene skrbi. Apartheid nije obraćao pozornost na bivši društveni ili stambeni status, dijeleći ljude po boji.
Kada su nebijelci potisnuti iz urbanih područja, većina ih je premještena u Bantustans, ili “afričke domovine”. Budući da su postali građani Bantustana, crnim Južnoafrikancima nije bilo dopušteno sudjelovati u vladi Južne Afrike, te su bili prisiljeni nositi propusnice i poštivati zakone o policijskom satu ako su htjeli putovati izvan svojih domovina. Domovine su također osnovane na zemlji koja je uglavnom bila neupotrebljiva i uvelike se oslanjala na pomoć Južne Afrike. Uz rubove gradova Afrikanci su živjeli u ogromnim, strašnim sirotinjskim četvrtima, često odvojeni od svojih obitelji jer je samo jedan član obitelji mogao dobiti dozvolu za život u gradu.
Nelson Mandela, zajedno s mnogim drugima, član je Afričkog nacionalnog kongresa, skupine koja je radila na ukidanju aparthejda. Pridružio se neposredno prije Drugog svjetskog rata i bio je dio velikog pokreta da Afrički nacionalni kongres postane nacionalni pokret, koji uključuje etiku nenasilnog otpora, štrajkova i masovne građanske neposlušnosti u borbi za jednaka prava. Godine 1952. suđeno mu je na sudu zbog sudjelovanja u kampanji pravednog prkosa i osuđen je na uvjetnu kaznu. Proveo je vrijeme u zatvoru i izvan njega tijekom 1950-ih i postao je odvjetnik kako bi pomogao crncima koji su bili oduzeti pod aparthejdom.
Godine 1960. zabranjen je Afrički nacionalni kongres, a Mandela je bio jedan od osnivača Umkhonto we Sizwe, nasilne organizacije za ljudska prava. Njegovo je članstvo, međutim, kratko trajalo; 1962., nakon što je otputovao iz zemlje kako bi govorio o situaciji u Južnoj Africi i prošao vojnu obuku, Mandela je doživotno zatvoren, a pušten je tek 1990. godine. Afrički nacionalni kongres reformiran je 1991., kada se aparthejd počeo ukidati, a Mandela je izabran za predsjednika organizacije, te je preuzeo dužnost predsjednika Južne Afrike 1994., a obnašao je dužnost do 1999. Godine 1993. dobio je Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za svoje napore da okonča aparthejd u Južnoj Africi.