Priziv na ismijavanje uobičajena je vrsta logičke zablude. To što ćete moći uočiti u argumentima pomoći će vam da se obranite, a izbjegavanje će vas učiniti mnogo jačim komunikatorom i debatantom. Problem s većinom logičnih zabluda je što su vrlo primamljive za korištenje, jer su mnoge od njih učinkovite, pogotovo protiv slabijeg protivnika. Međutim, apel na ismijavanje lako se može vratiti osobi koja ga koristi, ako je netko dovoljno zagrijan da to uoči i skoči na to.
U pozivu na ismijavanje, osoba omalovažava tvrdnju sugerirajući da je apsurdna. Ismijavanje tvrdnje, u teoriji, smanjuje njezinu snagu. Međutim, poziv na ismijavanje nema oblik valjanog ili korisnog argumenta, jer ne donosi nove informacije ili konkretnu raspravu u raspravu. Brojni su primjeri pozivanja na ismijavanje, ali svi oni manje-više imaju oblik “X je glup, dakle x je lažan”. Često se priziv na ismijavanje koristi slamnatim čovjekom, slabim argumentom koji stvara oporba i pripisuje obrani. Čovjeka od slame je lako razotkriti za opoziciju, a neoprezni branitelj možda neće biti svjestan kako su njegove ili njezine riječi ili pozicija izokrenute da bi se stvorio čovjek od slame.
Na primjer, u raspravi o tome treba li se djeci redovito davati testove sluha ili ne, slabašni argumentator bi mogao reći “Testovi sluha su glupi”, apelirajući na ismijavanje koji zaobilazi stvarni problem. Ovakva očita ilustracija uključene logike pokazuje koliko argument koji se poziva na ismijavanje može biti nevažeći. Poziv na ismijavanje ismijava argument, ali ne i osobu koja ga je iznijela. U stvarnoj raspravi, naravno, vaš protivnik će vjerojatno biti podmukliji, stoga pripazite na ključne riječi poput lažnih, glupih, smiješnih, ludih i drugih koje sugeriraju da osoba omalovažava vašu tvrdnju, umjesto da se obraća.
U napadu ad hominem, netko napada osobu koja argumentira, kao što bi mogao biti slučaj s nekim tko kaže: “Pretpostavljam da netko poput vas ne bi imao pojma koliko je to zapravo teško.” Napad ad hominem sugerira da osoba koja iznosi argument nije kvalificirana ili da nije vrijedna pažnje, te se općenito smatra zatajnom tehnikom debatiranja.
Tip logike koju predstavlja apel na ismijavanje ne treba miješati s reductio ad absurdum, tehnikom argumenata koja izdvaja tvrdnju i ilustrira potencijalnu proturječnost koja bi mogla nastati ako je tvrdnja istinita. Ovo “svođenje na apsurd” ponekad može biti koristan način ilustriranja slabosti neke točke. Također se može koristiti za odvraćanje ljudi od sadržaja tvrdnje. Međutim, reductio ad absurdum obično počinje čvrstom poantom, a ne ismijavanjem.