Apozitiv je identifikacijska riječ ili fraza koja slijedi iza imenice. Ove fraze pružaju slušatelju ili čitatelju dodatne informacije o prethodnoj imenici koje sama imenica ne pruža. Apozitivi postoje u većini jezika, budući da svaki moderni jezik ima imenice, ali način na koji se apozitivi uklapaju u rečenicu može varirati ovisno o jeziku. U engleskom jeziku neki apozitivi moraju biti odvojeni zarezima, dok drugima nije potrebna dodatna interpunkcija.
Iako modificiraju imenice, apozitivi se zapravo sastoje od imenica i imenskih fraza. Ove riječi i fraze obično nisu bitne jer rečenica obično može stajati samostalno bez njih. Svrha apozitiva je jednostavno pružiti čitatelju ili slušatelju opsežnije informacije. Na primjer, u rečenici “Najbolja prijateljica moje sestre, Mary, otišla je liječniku”, apozitiv je “Mary”, a “najbolja prijateljica” je imenička fraza koju “Mary” opisuje. Rečenica ima potpuni smisao čak i bez uključivanja apozitiva, ali dodavanje vlastite imenice “Marija” čitatelju daje više informacija o identitetu subjekta u pitanju.
U engleskom jeziku većina apozitiva dolazi nakon imenica koje identificiraju. Međutim, isti se apozitiv obično može staviti ispred identificiranog pojma. Iako je ova praksa još uvijek gramatički ispravna, izvorni govornici engleskog rijetko stavljaju apozitiv ispred identificirane imenice tijekom neobaveznog razgovora.
U rečenici “George Washington, prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, položio je prisegu 30. travnja 1789.”, “George Washington” je imenica subjekta i “prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država” je apozitivna fraza. Pojedinac bi također mogao napisati: “Prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, George Washington položio je prisegu 30. travnja 1789.” Subjekat imenica i apozitiv ostaju isti u oba slučaja, a obje rečenice su tehnički gramatički točne. Međutim, većina govornika koristila bi prvu frazu, a ne drugu.
Apozitivi se gotovo uvijek odvajaju od ostatka rečenice zarezima, ali nekim apozitivima nije potrebna dodatna interpunkcija. Ako opisni izraz pruža nepotrebne informacije, pisac mora odvojiti frazu od ostatka rečenice pomoću zareza. S druge strane, ako opisni izraz pruža potrebne informacije, zarezi nisu potrebni.
Na primjer, u rečenici “Billy je igrao bejzbol sa svojim prijateljem Robertom”, “prijatelj” je imenica koja se identificira, a “Robert” je apozitiv. Pod pretpostavkom da Billy ima više prijatelja, pisac mora identificirati dotičnog prijatelja kako bi čitatelju dao do znanja s kojim se prijateljem Billy igrao. Kao rezultat toga, zarez nije potreban. Ako rečenica glasi: “Billy je igrao bejzbol sa svojim najboljim prijateljem Robertom”, ime prijatelja više nije vitalna informacija zbog činjenice da Billy ima samo jednog najboljeg prijatelja. Dakle, čitatelj već zna na koga se pisac odnosi, čak i bez imena, a identifikacijsku imenicu potrebno je poništiti zarezom.