Apstraktna poezija, kao što samo ime govori, je poezija koja se ne može doslovno ili konkretno tumačiti. Često se riječi biraju više zbog njihovih zvukova nego zbog značenja, na isti način na koji se apstraktna vizualna umjetnost često više bavi bojama i oblikom nego stvaranjem reprezentacijskih slika. Ova vrsta apstraktne poezije poznata je i kao zvučna poezija. U širem smislu, apstraktna poezija je poezija koja koristi nasumične slike, tok svijesti i druge tehnike apstraktne umjetnosti. Iako nije za sve ukuse, ovakva poezija može stvoriti nezaboravna estetska iskustva.
Poezija je jedan od najstarijih oblika književne umjetnosti. U predpismeno doba, bardovi i pjesnici koristili su se rimovanim stihovima kako bi usmene povijesti i legende lakše pamtili. Tijekom stoljeća, poezija je, kao i druge umjetničke forme, razvila mnoge reprezentacijske oblike, bolje ispričati priču ili stvoriti lik ili raspoloženje. Tek u 19. i 20. stoljeću umjetnici su počeli eksperimentirati s oblicima koji nisu predstavljali ljude ili predmete iz stvarnog svijeta, ali su ipak stvarali iznenađujuće i ugodne oblike. U pisanim i vizualnim medijima to je bio početak apstraktne umjetnosti.
U 20. stoljeću djelovali su mnogi utjecajni pjesnici, uključujući TS Eliota i Beat pjesnike poput Allena Ginsberga. Godine 1949., britanska pjesnikinja Edith Sitwell skovala je termin apstraktna poezija kako bi opisala svoj rad, u kojem su riječi birane za zvukove, a ne za značenje. Na primjer, njena pjesma Hornpipe počinje retkom “Nebeski nosorog-glum”. Ove naizgled nasumične riječi nemaju očitu vezu, ali čitatelj je traži, gotovo nehotice. Što je još važnije, u pogledu Sitwella, tri riječi zajedno stvaraju jedinstven i nezaboravan zvuk.
Pojam apstraktne poezije nije dobio široku upotrebu izvan kruga književne kritike. Koncept je, međutim, utjecao na kasnije generacije pjesnika i postao dio šireg trenda apstraktne umjetnosti. Umjetnici performansa 1960-ih i 1970-ih stvarali su vlastite oblike apstraktne poezije, kao i govorni izvođači i slam pjesnici 1980-ih i 1990-ih. Avangardni glazbenici poput Philipa Glassa stvarali su glazbena djela od nasumičnih zvukova, baš kao što je Sitwell stvarao poeziju od nasumičnih riječi.
Stih ee Cummingsa, jednog od vodećih pjesnika 20. stoljeća, mogao bi se smatrati apstraktnom poezijom. Iako je Cummings pisao o prepoznatljivim ljudima, događajima i konceptima, njegov izbor riječi često je bio apstraktan. Primjer je pjesma iz 1940. “Stko je živio u lijepom gradu”, čiji je naslov ujedno i prvi redak. Pjesma govori o životu u predgrađu, pri čemu je “kako je lijep grad” odabrano da ne opisuje predgrađe, već jednostavno da stvori neobičnu i nezaboravnu frazu. Imenujući svoju anonimnu temu, Cummings namjerno bira riječ “bilo tko”, što ne sugerira mentalnu sliku, čime se pojačava anonimnost lika.