U književnosti, apstraktne slike su jezik koji prikazuje osjećaje ili iskustva koja nemaju fizičke paralele, kao što su ideje, koncepti ili emocije. Razlikuje se od konkretnih slika, koje opisuju fizičke objekte i osjete poput boja, zvukova i oblika. Ovo se razlikuje od apstraktne vizualne umjetnosti, iako apstraktna umjetnost i apstraktne slike u književnosti dijele zajedničku motivaciju: izraziti nešto što se ne može percipirati vizualnim ili osjetilnim sredstvima. Dok će većina ljudi konkretnu riječ “žuto” tumačiti općenito na isti način, na primjer, svaka će osoba reagirati na drugačiji način na riječ “neprirodno”. Izazov za umjetnika ili pisca je prenijeti apstraktnu ideju na način koji će prenijeti željeni učinak većini ili cijeloj publici.
Jezik je način dijeljenja iskustava i ideja, premošćivanja jaza između pojedinaca koji imaju različite poglede i pozadinu. Stvari iz fizičkog svijeta relativno je jednostavno izraziti; većina ljudi može vizualizirati pojmove kao što su “piramida”, “žena” i “aligator” uz malo truda. Apstraktni su pojmovi, međutim, teži. Koncepti “impresivno”, “lijepo” i “strašno”, na primjer, subjektivni su sudovi koje će svaka osoba tumačiti drugačije. Pisac koji pokušava prenijeti ove koncepte možda će morati odabrati različite ili dodatne riječi kako bi stvorio željeni učinak.
Apstraktne slike pokušavaju opisati golemo prostranstvo ljudskog iskustva koje nije ograničeno na fizički svijet. To može uključivati koncepte kao što su “beskonačnost” i “nula”, zajedničke ideje kao što su “sloboda” i “razum” te iskustva poput “smrti” i “ushićenja”. Unatoč tome što su univerzalni koncepti, ne postoji univerzalno priznata slika ili osjet koji bi ih opisali. Autori informacija, poput novinara i znanstvenika, moraju koristiti precizan jezik kako bi točno opisali apstraktne koncepte. Uvjerljivi pisci, kao što su romanopisci, imaju drugačiji izazov: prenijeti apstraktna iskustva i emocije svojih likova kako bi ih čitatelji mogli razumjeti, pa čak i suosjećati s njima.
Riječ “apstraktno” često se koristi za opisivanje vizualnih umjetničkih pokreta 20. stoljeća, kao što je apstraktni ekspresionizam. Slikari i drugi umjetnici odustali su od reprezentacijskih tehnika, stvarajući slike koje naizgled nisu imale gotovo nikakve veze sa stvarnošću. Moglo bi se reći da im je motivacija bila izražavanje pojmova i doživljaja koji nemaju vizualne paralele, slično korištenju apstraktnih slika u književnosti. Pisani jezik u tim slučajevima ima prednost pred vizualnom umjetnošću; pisac koji želi izraziti tugu može koristiti riječi poput “melankolija”, “tuga” ili “depresija”, modificirajući ih pridjevima i drugim opisnim izrazima. Slikar koji želi izraziti tugu kao koncept nema tako pouzdane tehnike na koje bi se mogao osloniti.
Međutim, to ne znači da su apstraktne slike u vizualnoj umjetnosti nužno nasumične. Pioniri apstraktne umjetnosti poput Wassilyja Kandinskog istraživali su ideju da neke boje, oblici i linije mogu prenijeti koncepte koji nemaju odgovarajuću fizičku sliku. Nazubljene linije, na primjer, mogle bi prikazati nered ili kaos sugerirajući razbijeno staklo, čak i ako publika svjesno nije bila svjesna veze. Tijekom istog razdoblja, rani umjetnici stripa počeli su koristiti svoj vlastiti oblik apstraktnih slika na stranici. Riječ balon, na primjer, postala je široko priznat simbol za nevizualni koncept govora, čak i izvan polja stripa.