Atomska težina je težina atoma elementa. Znanost koja stoji iza ovog mjerenja iznimno je složena i poprilično se promijenila od ranih 1800-ih, kada je koncept prvi put predložen. Također je važno razlikovati težinu i masu: atomska težina, također nazvana relativna atomska masa, odražava prosječnu težinu jednog atoma elementa, dok se atomska masa odnosi na težinu određenog atoma.
Jednostavni udžbenici i znanstveni kolegiji često opisuju atomsku težinu kao zbrojeni broj protona i neutrona u elementu. Za element s dva protona i dva neutrona, na primjer, smatralo bi se da u ovom sustavu ima težinu od četiri. Nažalost, neutroni su zapravo teži od protona, što ovu grubu smjernicu čini pomalo netočnom.
Pojedinačni atomi su iznimno mali i prilično ih je teško vagati sami. Rani istraživači došli su do sustava koji je uključivao određivanje težine jednog elementa u odnosu na težinu drugog. Predloženo je nekoliko referentnih elemenata, uključujući vodik, pri čemu su trenutna mjerenja izvedena iz ugljika-12, stabilnog i rasprostranjenog oblika ugljika. Jedinica atomske mase, mjerna jedinica koja se koristi za dobivanje atomske težine, sastoji se od 1/12 težine ugljika-12.
Postoji još jedna složenost koju treba dodati jednadžbi, a to je da većina elemenata postoji u obliku više izotopa, od kojih svaki ima malo drugačiju masu. Mjerenja relativne atomske mase zapravo odražavaju prosjek mjerenja uzetih iz uzoraka svih poznatih izotopa elementa. U slučaju elemenata sa samo jednim ili dva poznata izotopa, težina je često vrlo blizu cijelom broju, ali u slučaju drugih elemenata, točno mjerenje može dodati dosta znamenki iza decimalne točke.
Međunarodna unija za čistu i primijenjenu kemiju redovito objavljuje popise atomskih težina koje se koriste kao standardi u znanstvenoj zajednici. Za brze izračune, posebno u vrlo osnovnim uvodnim satovima znanosti, ponekad se koristi stara formula “protoni plus neutroni”, ali u naprednim znanostima važno je koristiti preciznije mjerenje. Posebno izbirljivi znanstvenici mogu odvojiti vrijeme da odrede specifičnu atomsku masu elementa s kojim rade, jer male varijacije između izotopa mogu napraviti velike razlike u eksperimentima.