Babilonska kula je građevina koja se spominje u 11. poglavlju Knjige Postanka u Bibliji. Njegova se priča često priča kao parabola kako bi se prenijele pouke poput poniznosti i skromnosti. Ponekad se također uzima u doslovnoj vrijednosti i koristi se za objašnjenje prisutnosti više jezika u svijetu.
Priča o Babilonskoj kuli govori nam da su ljudi u početku imali samo jedan jezik. Svatko na svijetu mogao je razumjeti sve ostale, a to je rezultiralo mirom i harmonijom u cijelom svijetu. Međutim, došlo je vrijeme kada je čovjekov ponos počeo nadvladavati njega. Ljudi su se složili da je, budući da su toliko narasli u inteligenciji i gracioznosti, vjerojatno u njihovoj moći izgraditi toranj koji će doseći čak i samo Nebo. I tako je ujedinjeno čovječanstvo započelo gradnju na građevini tako visokoj da bi dotakla nebo. Ovo je trebala biti Babilonska kula.
Međutim, kada je Bog s visoka pogledao čovječanstvo, vidio je njihovu oholost. Pokušavali su sebi prisvojiti nebo i učiniti se jednakima Bogu. Da bi ih stoga naučio pouci, Bog je pobrkao njihov jezik i počeli su govoriti različitim jezicima. Uslijedili su kaos i zbrka, što je sa sobom ponijelo nerazumijevanje i nepovjerenje. S tim je došao bijes i ubrzo je čovječanstvo palo u neslogu i raspršilo se po Zemlji.
Neki biblijski znanstvenici ističu da je Babilonska kula vjerojatno svojevrsni komentar ili reakcija na zigurate, koje su drevni Mezopotamci dizajnirali kao doslovne stepenice prema nebu. Zigurati su se u to vrijeme prilično zastrašujuće nadvijali nad mezopotamskom dolinom; zapravo, to su neke od najvećih vjerskih građevina koje su ikada izgrađene. Za zigurat se kaže da nalikuje terasastoj pirmaidiji, s razinama koje su se sve smanjivale što su se više dizale.
Babilonska kula nije eksplicitno uništena u Knjizi Postanka. Međutim, ponovno se spominje u Knjizi Jubileja, starožidovskom djelu, gdje se navodi da ga je Bog uništio snažnim naletom vjetra.