Barut je eksplozivni materijal koji se tradicionalno proizvodi od sumpora, drvenog ugljena i kalijevog nitrata ili salitre. Koristi se u vatrometu i nekoć se koristio kao pogonsko gorivo u vatrenom oružju, no danas je drugačija vrsta baruta češća. Budući da je izvorni recept za barut, koji se naziva i crni barut, ispuštao puno dima kada je eksplodirao, bezdimni barut koji se sastoji od nitroceluloze i nitroglicerina sada se preferira za upotrebu u većini vatrenog oružja.
Barut je idealan eksploziv za vatreno oružje jer je niski eksploziv, dovoljno snažan da izbaci metak, ali ne i da ošteti pištolj. U Kini su ga u 9. stoljeću razvili taoistički redovnici ili alkemičari koji su tražili eliksir života, a Kinezi su ubrzo prilagodili njegovu upotrebu prvom vatrenom oružju. Europa i Bliski istok nabavili su barut do 13. stoljeća i počeli proizvoditi topove. Još jedna važna upotreba baruta, vatromet, razvijen je u Kini u 12. stoljeću kao sredstvo za zastrašivanje zlih duhova, a do 17. stoljeća oni su bili uobičajeni oblik zabave u Europi.
U kasnom 14. stoljeću, Europljani su počeli ‘koriti’ barut miješajući ga s tekućinom i oblikujući ga u male granule ili zrnca. Ovim je postupkom poboljšana konzistencija baruta, koji se inače odvajao na sastavne dijelove i postao neupotrebljiv, te je smanjena prašina. To je također omogućilo da barut gori i eksplodira ujednačenije, jer bi prije nego što bi se zapalio, barut daleko od plamena često bio izbačen iz pištolja prije nego što bi se zapalio.
Unatoč važnoj inovaciji corninga, tradicionalni barut i dalje je predstavljao problem jer se jako dimio kada se zapali, uzrokujući probleme s vidljivošću na bojnom polju. Prvi bezdimni barut, nazvan gumutak, izumio je 1846. švicarski kemičar Christian Friedrich Schönbein. Međutim, ovaj izvorni bezdimni barut bio je nestabilan i opasan, a održivi bezdimni baruti nisu razvijeni sve do 1880-ih.
Prvi uspješni bezdimni barut bio je Poudre B, koji je 1884. razvio Paul Vieille. Poudre B ubrzo su slijedili balistit, koji je 1887. stvorio Alfred Nobel, i kordite, koji su iz Nobelove formule modificirali Frederick Abel i James Dewar. Bezdimni barut se sada koristi gotovo isključivo u vatrenom oružju, do te mjere da se većina referenci na barut može uzeti kao da se odnosi na bezdimno oružje.