Zračna antena, također poznata kao Yagi-Uda antena, Yagi, ili usmjerena antena, izumila su 1920. dva japanska znanstvenika, doktori Yagi i Uda, dok su eksperimentirali s dipolnim antenama. Dipolne antene su najjednostavniji oblici antena i koriste jedan komad žice ili jedan element. Televizijske antene starog stila koje se postavljaju na krovove jedan su primjer antene sa snopom.
Beam antena koristi nekoliko žica, koje se nazivaju i elementi, u određenim, ali različitim duljinama koje su postavljene paralelno jedna s drugom i međusobno udaljene oko 1 valne duljine. Središnji element naziva se pogonski element i mjesto je gdje je antena spojena na dovodni vod, komad žice ili kabela koji je na drugom kraju pričvršćen na odašiljač, prijemnik ili primopredajnik. Duži elementi nazivaju se reflektori jer reflektiraju svaki signal koji prolazi pored središnjeg elementa. Kraći elementi nazivaju se direktori jer usmjeravaju smjer u kojem signal treba ići.
Beam antene koriste tehniku poznatu kao beamforming za prijenos i/ili primanje signala. Oblikovanje zraka uzima signal i vodi smjer u kojem ide. Oblikovanje snopa se često koristi u emitiranju TV i radija, amaterskom (ham) radiju i na tornjevima mobitela.
Strana antene s manjim elementima, direktorima, smatra se prednjom stranom antene snopa, dok je strana s dužim elementima, reflektorima, stražnjom stranom. Za primanje signala antena je usmjerena u smjeru signala, a manji elementi povlače signal u srednji element. Duži elementi reflektiraju natrag svaki signal koji bi se izgubio natrag u središnji element.
Korištenje snop antene za prijenos signala radi na isti način. Zračna antena je usmjerena u smjeru u kojem odašiljač želi da signal ide. Signal ide od odašiljača ili primopredajnika, kroz napojni vod, do središnjeg elementa u anteni. Režiseri šalju signal u smjeru u kojem treba ići dok reflektori odbijaju svaki signal koji bi se izgubio prema manjim elementima koji se šalju.