Betamax se odnosi na videokasete koje je razvio Sony®: koje se sada u biti ne koriste osim nekoliko hobista. Prvobitno objavljen 1975. godine, ušli su u žestoku konkurenciju s JVC-om, koji je sljedeće godine objavio VHS sustav. Godinama su VHS i Beta vodili konkurentsku bitku da vide koji će sustav više koristiti potrošači. VHS je na kraju pobijedio u ratu s videokasetama, no sada su oba sustava daleko manje korištena jer DVD playeri, DVD snimači (DVR) i usluge poput TiVo® proizvode mnogo kvalitetniju sliku.
Betamax kaseta bila je za nekoliko centimetara manja od VHS vrpce. Poput VHS playera i snimača, Beta playeri koristili su snimanje po azimutu, blagi nagib glava za snimanje kako se zvukovi, slike i slično ne bi krvarili zajedno. Ovo se također naziva unakrsni razgovor. Mogućnost da ljudi kod kuće snime TV program ili pogledaju film učinila je Betu popularnom u početku. Druge elektroničke tvrtke ubrzo su počele izdavati Betamax playere, a brendovi poput Aiwa, NEC, Pioneer i Zenith napravili su svoje vlastite snimače.
Nažalost za Betamax, VHS sustav je ponudio nešto što beta kazete nisu mogle odmah duplicirati: duže vrijeme snimanja. VHS je u početku mogao snimiti dva sata, što je korisno ako želite snimiti nekoliko sati TV-a ili snimiti nešto u VHS formatu. Beta je mogla snimiti samo jedan sat televizije. Iako su oba sustava kasnije ponudila duže vrijeme snimanja, VHS se smatrao ranom preferencijom.
Također je bilo mnogo sporova oko kvalitete slike u odnosu na cijenu. Beta se smatrala vrhunskim proizvodom, dok su VHS snimači bili dostupniji i jeftiniji. Razmišljajući o tom vremenu, zanimljivo je procijeniti koliko su oba rekordera bila skupa. Prvi videorekorderi koji su koristili VHS format bili su preko 500-700 USD. Cijena Betamax snimača je bila veća. Ipak, ljudi stvarno zainteresirani za kvalitetu slike mogli bi odabrati skuplji Betamax jer se početna kvaliteta slike smatrala boljom nego u VHS sustavima, iako su rezultati kvalitete slike zapravo bili približno jednaki. Zapravo, iako su se oba formata nastavila poboljšavati i proizvoditi “super” verzije, većina potrošača radije se držala standardnih strojeva i navikli su na kvalitetu slike koja nije bila izvrsna.
Pravi tehničari, s novcem na pretek u 1980-ima, prešli su na korištenje laserskih disk uređaja. Međutim, oni nisu mogli snimiti. Ovo je problem koji je postojao i s DVD-ovima za većinu ljudi, sve dok nisu stvoreni DVD kamkorderi i DVR-ovi.
Oba sustava izgubila su svoju konačnu bitku s DVD-ovima, a posljednji VHS sustav proizveden je samo 2007. Još uvijek možete kupiti VHS/DVD kombinirane strojeve. Nisu svi spremni skočiti cijenu na DVR i žele imati mogućnost reproduciranja vlastitih videokaseta. Posljednji Betamax strojevi proizvedeni su 2002. godine, a neki ljudi još uvijek skupljaju te strojeve i trake. Često ćete ih pronaći na buvljacima i garažnim rasprodajama, a možda ćete ih moći kupiti i na eBayu. Za neke imaju kolekcionarski interes, kao što to čine i strojevi za kasetu s osam traka.