Element fosfor postoji u tri glavna oblika, ili alotropa – bijelom, crvenom i crnom – od kojih je bijeli fosfor, koji se sastoji od četiri atoma fosfora raspoređenih u tetraedarsku molekulu, najreaktivniji. To je bijela, voštana krutina koja se topi na 111.2°F (44°C) i vrije na 536°F (280°C). U nečistom obliku, koji sadrži tragove crvenog fosfora, često ima žutu boju i ponekad se naziva žuti fosfor. Netopljiv je u vodi, ali se otapa u nekim organskim otapalima. Bijeli oblik elementa, za razliku od ostalih, izuzetno je zapaljiv – pali se na zraku na 86°F (30°C) – i vrlo otrovan – smrtonosna doza za ljude procjenjuje se na oko 0.0018 unci (0.05 grama).
Zanimljivo svojstvo bijelog fosfora je njegova kemiluminiscencija u prisutnosti zraka – to je jasno vidljivo kao zeleni sjaj kada se gleda u mraku. Smatra se da je sjaj povezan s djelomičnom oksidacijom pare. Unatoč tome što je poznato i istraženo otkako je element prvi put izoliran u 16. stoljeću, točan kemijski mehanizam iza sjaja ostaje, u vrijeme pisanja, nejasan. Kada je izložen svjetlu, bijeli oblik se polako pretvara u crveni fosfor. U laboratoriju se inače čuva pod vodom u posudama od zamračenog stakla.
Fosfor se industrijski proizvodi reakcijom fosfatnih stijena s pijeskom i koksom na visokim temperaturama. Pijesak reagira s fosfatom, stvarajući kalcijev silikat i fosforov pentoksid (P2O5), koji se reducira koksom u plinoviti elementarni fosfor. To se zatim kondenzira u fosfor u svom bijelom obliku.
Povijesno gledano, bijeli fosfor se koristio u proizvodnji šibica; međutim, sada se koriste sigurnije alternative, uključujući neke manje toksične spojeve fosfora. Radnici u tvornicama šibica u 19. stoljeću često su patili od stanja poznatog kao “fosnu čeljust”, bolnog i iscrpljujućeg propadanja čeljusne kosti koje je rezultat kronične izloženosti parama fosfora. Također se ranije koristio u nekim otrovima za štakore.
Danas je njegova glavna primjena u proizvodnji fosforne kiseline, koja se koristi u prehrambenoj industriji i nekim proizvodima za čišćenje, te proizvodnji fosfatnih gnojiva. Velik dio se pretvara u crveni fosfor, koji je netoksičan i manje zapaljiv. Ovaj oblik fosfora koristi se u nekim pirotehničkim smjesama za vatromet.
Bijeli fosfor također ima veliku vojnu primjenu – na primjer, u zapaljivom oružju, u raketama koje se koriste za osvjetljavanje neprijateljskih položaja i u dimnim zavjesama. Izgaranjem u zraku nastaje fosfor pentoksid (P2O5). Ovaj spoj je izrazito higroskopan; odnosno brzo upija vlagu iz zraka, stvarajući kapljice fosforne kiseline. Ove kapljice tvore gust, bijeli dim koji je vrlo učinkovit u prikrivanju svega što se nalazi unutra. Zbog toga se bijeli fosfor koristi u dimnim granatama za prikrivanje kretanja trupa.
Najkontroverznija vojna upotreba bijelog fosfora bila je u zapaljivom oružju. Ova tvar žestoko gori, izbacujući kuglice plamenog, rastaljenog fosfora koje mogu izazvati nove požare i nanijeti teške opekline bilo kome u blizini. Budući da je temperatura paljenja znatno ispod tjelesne temperature, zapaljeni materijal je teško ugasiti – plamen se može ugasiti, ali fosfor će se ponovno zapaliti čim ima pristup kisiku. Zapaljivo oružje na bazi bijelog fosfora prvi put je korišteno u Prvom svjetskom ratu, a korišteno je u mnogim kasnijim sukobima. U vojnom kontekstu, ponekad se naziva “WP” ili “Willie Pete”.
Upotreba WP-a u baklji i dimnim zavjesama te kao zapaljivog oružja protiv vojnih ciljeva od 2011. dopuštena je prema međunarodnom pravu; međutim, uporaba zapaljivog oružja u područjima s civilnim stanovništvom nije. SAD, Izrael i Rusija optuženi su za ilegalnu upotrebu streljiva s bijelim fosforom u sukobima s kraja 20. i početkom 21. stoljeća. Do sada su bezuspješni pokušaji da se WP klasificira kao kemijsko oružje, zbog njegove toksičnosti i iritantnog djelovanja dima koji nastaje njegovim izgaranjem. Ovim potezima se usprotivilo uz obrazloženje da je toksičnost elementa slučajna, a ne razlog njegove uporabe.