Bijeli patuljak je relativno mala, gusta vrsta zvijezde koja nastaje kada zvijezda glavnog niza sagorijeva sav svoje gorivo vodika i helija, ali nema tlak i toplinu nužni za spajanje ugljika i kisika. Bijeli patuljak obično ima masu između 0.5 i 0.7 puta veću od Sunčeve, ali volumen usporediv sa Zemljinim. Bijeli patuljak je krajnje stanje zvjezdane evolucije za 97% poznatih zvijezda.
Transformacija zvijezde u bijelog patuljka počinje kada zvijezda glavnog niza, oko mase našeg Sunca, sagori svo svoje vodikovo gorivo i počne biti prisiljena stopiti helij u ugljik i kisik. Budući da se njegova jezgra počinje nakupljati s ugljikom i kisikom koji se ne mogu spojiti, fuzija se mora odvijati na ljusci izvan jezgre. Ogromna gravitacija jezgre gura vodik zajedno i uzrokuje njegovo spajanje mnogo brže nego prije, povećavajući sjaj zvijezde za faktor od 1,000 – 10,000 i povećavajući njezin polumjer na nešto usporedivo s Marsovom orbitom.
Kada se sav vodik u zvijezdi stopi, gravitacija preuzima vlast i zvijezda počinje padati u sebe. Ako je zvijezda dovoljno masivna, može doći do supernove. Inače, višak materijala samo otpluta i formira planetarnu maglicu, a ostaje samo super gusta jezgra, a to je bijeli patuljak. Budući da bijeli patuljak nema vlastiti izvor energije, jedina toplina koju proizvodi je ostatak iz dana kada je fuzirao helij. Nakon milijardi godina, predviđa se da će se bijeli patuljci ohladiti i postati crni patuljci, beživotne zvjezdane ljuske, iako starost svemira (13.7 milijardi godina) još nije dovoljna da se to dogodi.
Bijeli patuljci čine 6% svih zvijezda u našem solarnom susjedstvu. Budući da se u njihovoj jezgri ne događaju nuklearne reakcije, nisu jako svijetle, iako su vidljive snažnim teleskopima. Sirius B, pratilac njegovog poznatijeg partnera, Siriusa A, poznatog i kao Pasja zvijezda, bijeli je patuljak. Friedrich Herschel je 31. siječnja 1783. promatrao prvog bijelog patuljka u binarnom sustavu, Eridani B i C.