Bijeli slon je nešto što je skupo za održavanje i čega se teško riješiti, iako je u pravilu rijedak i vrlo vrijedan, što komplicira situaciju njihovim vlasnicima. Ovim pojmom može se označiti bilo koji broj stvari, od raskošnog doma do ekstravagantne ogrlice. Riječ je čak nadahnula oblik razmjene darova u kojem se ljudi pokušavaju riješiti svojih bijelih slonova pronalazeći druge ljude koji bi ih mogli željeti.
Prema legendi, koncept bijelog slona ima svoje korijene u jugoistočnoj Aziji. Povijesno gledano, Jugoistočni Azijati su životinju smatrali sretnom, jer se jedna navodno pojavila Buddhinoj majci neposredno prije njegovog rođenja kako bi joj poklonila sveti lotosov cvijet. Predstavljala je čistoću i znanje, a budući da su te životinje bile vrlo rijetke, pogled na jednu trebao je biti srećan.
Neki azijski monarsi aktivno su tražili te slonove, jer je posjedovanje takve životinje trebalo prenijeti prosperitet i sreću, te sugerirati da je vladar mudar i pravedan. Budući da albino slonovi ne rastu baš na drveću, nije svaki monarh imao pristup jednom da blagoslovi monarhiju, dok su drugi imali više slonova na izbor.
Navodno bi monarsi svojim dvorjanima nudili darove svetih bijelih slonova. Slonovi su bili oslobođeni posla zbog svog svetog statusa i nisu se mogli prodati, zaklati ili pokloniti. Za svoje vlasnike životinje su bile izuzetno skupo vlasništvo, a iako su bile vrijedne, mogle su biti više prokletstvo nego blagoslov.
U nekim verzijama priče, kraljevi bi ih davali dvorjanima koji su pali u nemilost, s ciljem bankrotiranja i ponižavanja primatelja dara. U drugim pričama, životinja je bila namijenjena kao dar istinske dobre volje, omiljenim članovima dvora ili njihovim obiteljima. U oba slučaja, legenda o bijelom slonu ušla je u uobičajeni sleng, a kada su europski istraživači ušli u regiju, upoznali su se s konceptom.
Jedan od najklasičnijih primjera moderne verzije je velika seoska kuća. Takve kuće su obično izuzetno skupe za održavanje, ali ih je vrlo teško prodati, jer potencijalni kupci mogu biti otporni na preuzimanje posla i troškova. U kulturama u kojima je posjedovanje takvog doma znak društvenog statusa, članovi obitelji mogu bankrotirati kako bi održali kuću, kao u slučaju nekih engleskih obitelji i njihovih velebnih domova. Jedan od odgovora na ovaj problem u nekim regijama je otvaranje privatnih domova za povremene obilaske, snimanja i druge događaje, pri čemu obitelj koristi zarađeni prihod za održavanje kuće i okućnice.