Kubanska raketna kriza bila je kritičan događaj Hladnog rata koji mnogi ljudi navode kao jedan od najvažnijih događaja ovog dugotrajnog razdoblja neprijateljstva između Sjedinjenih Država i tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Da je kubanska raketna kriza bila loše riješena, mogla je rezultirati nuklearnim ratom, preokretom koji bi vjerojatno bio katastrofalan. Brojni povjesničari proučavali su složenost kubanske raketne krize, a kako je sve više dokumenata o krizi deklasificirano, pojavilo se više informacija o događaju i osobama koje su uključene.
Glavni igrači u sukobu bile su Sjedinjene Države, na čelu s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem, Kuba, na čelu s predsjednikom Fidelom Castrom, i Rusija na čelu s premijerom Nikitom Hruščovom. Ujedinjeni narodi također su se uključili, a brojne druge nacije imale su vlastiti interes za ishod kubanske raketne krize, budući da su napetosti između Sjedinjenih Država i Rusije mogle utjecati na ostatak svijeta.
Kontekst kubanske raketne krize je složen, ali, ukratko, predsjednik Castro je bio zabrinut da će Kuba biti napadnuta od strane američkih snaga, dok je gospodin Hruščov želio steći uporište na Karibima koje bi se potencijalno moglo iskoristiti za pokretanje ofenzive protiv Sjedinjene Države. Kada je pristupio Kubi kako bi razgovarao o mogućnosti postavljanja projektila i drugog vojnog materijala, predsjednik Castro je pristao, smatrajući to mudrim sigurnosnim potezom.
15. listopada 1962. američki špijunski zrakoplov otkrio je raketne instalacije na Kubi, što je izazvalo zabrinutost oko kubanskih namjera. Predsjednik Kennedy i njegov kabinet raspravljali su o brojnim pristupima tom pitanju, u konačnici odobrivši pomorsku blokadu Kube kako bi se spriječilo da vojni materijal stigne do tog područja. Nalet pisama i telegrama protesta razmijenjen je između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, a predsjednik Kennedy izašao je u javnost 22. listopada, održavši napeti televizijski govor pred nacijom.
Tajni pregovori vođeni su u pokušaju da se kubanska raketna kriza razriješi na način koji bi zadovoljio obje strane, iako su obje strane držale vojne snage u visokoj pripravnosti i huškačkim govorima. U konačnici, 28. listopada, Sjedinjene Države pristale su suzdržati se od invazije na Kubu i tajnog uklanjanja američkih projektila iz Turske, a Sovjetski Savez je uništio projektile na Kubi, pod nadzorom Ujedinjenih naroda. Uspostavljena je i vruća linija između Washingtona i Moskve, kako bi čelnici u budućnosti mogli jasno i brzo komunicirati.
Da su Kennedy i Hruščov odbili pregovarati, kubanska raketna kriza mogla je eskalirati na opasnu razinu, a kako je nekoliko dana tijekom krize bilo vrlo dirljivo. Za Sovjetski Savez, kubanska raketna kriza, koju su nazvali Karipska kriza, pokazala se katastrofom za odnose s javnošću, jer ruski narod nije bio svjestan američkog sporazuma o projektilima u Turskoj, pa je izgledalo kao da je Rusija jednostavno nije uspio ispuniti političku odluku. Kubanci, koji su taj događaj nazvali listopadskom krizom, bili su ljuti zbog onoga što su doživjeli kao izdaju od strane Sovjetskog Saveza, budući da Castro nije bio uključen u pregovore između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.